Ponuda na hrvatskom tržištu rada u raskoraku je s potrebama poslodavaca. Iako je popularno jadikovati zbog velike nezaposlenosti, vodeći poslodavci – generator rasta hrvatskoga gospodarstva, bilo u turizmu, industriji ili uslugama – imaju ozbiljnijih problema s dostupnošću i kvalitetom radne snage. Primjerice, prema istraživanju provedenom 2005., 25 posto srednje velikih tvrtki ‘u potpunosti’ se i još 35 posto ‘donekle’ slaže da je ‘struktura i kvaliteta radne snage ograničavajući faktor konkurentnosti Hrvatske u EU’. Također, čak 80 posto svih poslodavaca smatra da usprkos velikom broju nezaposlenih nije lako naći nove zaposlenike. Istodobno svega 5 posto tvrtki ‘u potpunosti se slaže’ da su višine plaća ograničavajući faktor konkurentnosti u EU.
Naime, globalizacija nije pred vratima, nego je stigla! Ako neka hrvatska tvrtka i nije na globalnom tržištu, na njezino, hrvatsko tržište stigao je ili globalni konkurent ili regionalni konkurent koji preživljava u globalnoj konkurenciji, pa donosi nove standardne efikasnosti i kvalitete.
A do konkurentnosti se može doći samo na jedan način – konkurencijom. Značajne strane investicije velikom potražnjom najprije uzrokuju dodatni debalans na tržištu radne snage u tom sektoru, ali u kojačnici razvijaju taj segment tržišta rada. To smo početkom desetljeća vidjeli u ICT industriji, ponajprije na primjeru velikih investicija Ericsson i Siemensa. Taj zamašnjak traje: naši radnici u ICT industriji globalno su konkurentni i svi imaju posla. Sada je započeo takav ciklus u turizmu.
Istodobno, ti su trendovi posve apstraktne mnogim zaposlenima u javnoj upravi i državnim tvrtkama. Neefikasnost u tom sektoru i stoga veliki teret skupe države na privatni sektor glavni je uzrok hrvatske nekonkurentnosti.
Strukturalna neprilagođenost vodi do velike konkurencije među poslodavcima na određenim segmentima tržišta rada, kao što su stručnjaci i menadžeri u financijama, upravljanju ljudskim resursima, turizmu, prodaji, što će dovesti do daljnjeg raslojavanja plaća na tržištu rada.
Uslijed brzine promjena i nužnosti usvajanja novih znanja ‘diplome’ postaju sve manje važne. Primjerice, prema našim istraživanjima, čak 82,5 posto malih poslodavaca, 70 posto srednjih i 55,5 posto velikih na pitanje ‘Kakvom biste zaposleniku bez mnogo razmišljanja ponudili posao’, odgovara: ‘Osobi s odgovarajućim stavom’. Uvjerljivo drugo mjesto zauzima odgovor: ‘Osoba snažno izraženih interpersonalnih vještina’, a tek nakon toga: ‘Vrhunski stručnjak u svom području’. Budući da se vrhunski stručnjak može postati i bez diplome, jasno je da su diplome danas sve manje važne.
Najvrednija ‘opća’ kompetencija jest motiviranost, s slijedi želja za učenjem, komunikacijske vještine, inteligencija.
Prijasnjena hijerarhija vrijednosti ‘formalna znanja, neformalna znanja i vještine, opće kompetencije’ zapravo se u cijelosti obrnula. Naime, prednost pred formalnim diplomama, osim općih kompetencija, danas imaju i neformalna znanja i vještine.