Bio je to još jedan donekle slab tjedan u kinima. Nakon dječjega Step upa na redu je bilo vrlo temeljito utvrđivanje gradiva nazvano Kletva 2. Sažetak je tog nastavka da, ako ste gledali prvi dio, možete slobodno reći da ste gledali i drugi. Za film koji traje razumnih sati i pol doima se nevjerovatno razvuče, rasteznutim i predosadnim.
Nije ni čudno, jer priča zapravo i ne postoji, a vrijednom Japancu duh predaka kao da ipak govori kako je prevršio mjeru, čega je i on svjestan pa pomalo očajnički režira, u nadi da nitko neće primijetiti. Čovjek se od vrlo perspektivnog japanskog redatelja svjetlosnom brzinom pretvorio u američkog štancera. I film je dobio svoja američka obilježja, drugim riječima – loš je.
Neviđena doza ‘originalnosti’ jest produbljivanje priče koja, naravno, samo nastavlja ondje gdje je prethodna stala. Jedna rečenica u filmu posebno zabrinjava; riječ je o tvrdnji jednog lika da se ‘to zlo ne može zaustaviti’. Nikad, nikako. Ta mogućnost daljnjih nastavaka ispunjava jezom više od bilo koje scene iz filma.
Uz produbljivanje osnovne priče tu je i ubacivanje još jedne paralelnog, koja ne može biti jednostavnija. Riječ je doista o ponavljanju svega viđenog u prvom dijelu, tako da su sve scene koje vas trebaju ispuniti strahom napravljene prema istoj matrici, a sva ona tiha jeza i užas koji su vas tako uspješno prožimali prvi put sada su, nesmiljenim forsiranjem, prerastu u infantilnu parodiju samih sebe.
