Home / Edukacija i eventi / Opinion maker

Opinion maker

Koliko god mi šutjeli o tome, europski sustavi visokog obrazovanja postaju sve neovisniji od financiranja iz državnih izvora. Vlade su prisiljene tražiti dodatne načine financiranja visokih učilišta, inzistirati na većem broju suradničkih projekata, tražiti veću učinkovitost visokih učilišta te poticati veće sudjelovanje studenata u snosjenju troškova studija.

Umjesto klasičnog proračuna prema stavkama, prelazi se na model paušalnog financiranja, tj. sveučilišta dobivaju od nadležnih ministarstava paušalne iznose koje prema utvrđenim kriterijima dodjeljuju visokim učilištima. Kao kriterij raspodjele sredstava koriste se pokazatelji uspješnosti, a ne samo broj studenata, nastavnog i administrativno-tehničkog osoblja.

Četiri su glavna razloga reforme i uvođenja paušalnog modela financiranja uz sudjelovanje studenata u pokriću troškova studija. Prvi je rast broja upisanih studenata, posebice u zemljama u kojima raste broj učenika sa završenom srednjom školom, a koje istodobno imaju mali postotak visokoobrazovanih. Drugi je činjenica da jedinični troškovi visokog obrazovanja rastu brže od jediničnih troškova u ukupnom gospodarstvu. Treći je razlog nedostatak javnih prihoda za financiranje visokog obrazovanja, a četvrti opće nezadovoljstvo neučinkovitim javnim sektorom i težnja prema tržišnim rješenjima, uključujući privatizaciju, deregulaciju i decentralizaciju funkcija koje se još smatraju javnima.

Visoko obrazovanje nije čista tržišna aktivnost, a razgovori o ulozi tržišta u visokom obrazovanju razlikuju se od zemlje do zemlje. Djelovanje tržišta u visokom obrazovanju nije značajno samo za privlačenje studenata nego i za poticanje konkurencije za kvalitetnim osobljem, istraživačkim ugovorima, poticajnim fondovima, komercijalnim ugovorima, državnim investicijama. Većina je visokih učilišta izložena tržištu i tržišnim rizicima te im je potrebna veća autonomija kako bi se strateški ponašala i odgovorila na tržišne izazove. Uloga tržišta ovisi o nizu čimbenika, posebice o sposobnosti privlačenja studenata te mogućnosti studiranja izvan mjesta prebivališta. Pojedine zemlje koriste tržište za povećanje odgovornosti visokih učilišta prema studentima i ostalim sudionicima visokog obrazovanja. Drugi smatraju da tržištu ne treba davati značajniju ulogu u visokom obrazovanju jer je riječ o javnom interesu. Međutim, upravo pod utjecajem tržišta postavljaju se pitanja deregulacije visokog obrazovanja, utvrđivanja i primjene kvalitetnih modela raspodjele proračunskih sredstava utemeljenih na pokazateljima uspješnosti, konkurencije, učinkovitosti strukture upravljanja, razvoja specijalnih proizvoda i usluga pa čak i privatizacije.

U novije doba smatra se da visoko obrazovanje ne treba promatrati kao čisto javno dobro, jer ispunjava uvjete konkurentnosti (ograničena ponuda) i isključivosti (često raspoloživo uz cijenu). U planovima razvoja visokog obrazovanja države se oslanjaju na tržište te predviđaju prebacivanje tereta troškova visokog obrazovanja sa svih poreznih obveznika na izravne korisnike usluga visokog obrazovanja. To se usmjerene opravdava činjenicom da se uslugama visokog obrazovanja koriste pojedinci, a troškove nose svi građani, plaćanjem poreza. Ipak, nema dileme, u području društvenih ciljeva država treba pružiti financijske poticaje visokim učilištima, a posebice onima koja ne mogu konkurirati na tržištu niti osigurati dovoljno sredstava za ostvarenje svojih ciljeva i učinkovito obavljanje djelatnosti.

Prisutan je trend prema većoj autonomiji visokih učilišta, a vlade pojedinih zemalja institucionalnu autonomiju visokih učilišta smatraju ciljem svoje politike. Osobno me više zanima autonomija u pogledu upravljanja i utvrđivanja strategija, a ne akademskih sloboda, za koje vjerujem da se podrazumijevaju. Odgovornost za financijsko upravljanje sveučilišta preduvjet je autonomije. U zemljama u kojima je vlasnik imovine, država utvrđuje strategije i ciljeve visokih učilišta, osigurava glavne izvore financiranja (iz proračuna) te preuzima odgovornosti za visoka učilišta. Država osigurava sredstva, ali preuzima i rizik financiranja. U novom tržišnom okruženju sveučilišta i visoka učilišta trebaju preuzeti veću odgovornost za vlastitu budućnost te pribavljati dodatne izvore prihoda. U Hrvatskoj su prisutni tržišni elementi u financiranju visokih učilišta. Studenti i njihove obitelji plaćaju školarinu i sve više studenata studira pod komercijalnim uvjetima. Međutim, ukupni troškovi visokog obrazovanja i dalje rastu, pa se otvara pitanje kvalitetne raspodjele sredstava iz državnog proračuna i novih usluga, poput specijalističkih studija, novih znanstvenih projekata itd.

Hrvatska sveučilišta ne znaju koliki su stvarni troškovi studija, neujednačena je raspodjela sredstava iz državnog proračuna, a školarine su uvedene bez organiziranog i kvalitetnog sustava financijske potpore studentima. To bi se moglo popraviti uspostavom sveučilišne riznice.

Međutim, sveučilišta ne znaju koliki su stvarni troškovi studija, neujednačena je raspodjela sredstava iz državnog proračuna, a školarine su uvedene bez organiziranog i kvalitetnog sustava financijske potpore studentima. Razlozi slabog financijskog upravljanja na razini sveučilišta izravno su vezani uz slabo funkcioniranje postojećih institucija visokog obrazovanja.

Usmjerene na tržišnu ekonomiju neminovno otvara pitanja položaja institucija i njihove prilagodbe novom ambijentu. Iako je današnje sveučilište autonomno u pogledu akademskih i znanstvenih sloboda, još je usmjereno državnim izvorima financiranja. Sveučilište nije i financijski autonomno, naprotiv, zbog financijske dezintegracije sveučilišta se još više oslanjaju na državu kao na glavnom financijera. Zašto? Visoka su učilišta financijski samostalnija nego sveučilište, koje je postalo formalna, počasna, institucija s lijepim grbom i svečanim obilježjima koja podsjećaju na stoljetnu tradiciju visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Ključni razlozi dezintegracije sveučilišta leže u slabom ili gotovo nepostojećem financijskom upravljačkom mehanizmu, jer se financiranje ne može promatrati odvojeno od upravljanja i donošenja odluka. Stoga je uz financiranje, upravljanje financijama ključni element reforme visokog obrazovanja.

Sveučilišta ne mogu dnevno upravljati sredstvima iz državnog proračuna, jer nemaju uvida u stvarno dnevno stanje računa svojih visokih učilišta. Tako nije neobično da fakultet ostane bez struje, a da u isto vrijeme sveučilišta i ostala visoka učilišta grcaju u likvidnosti – ‘bildajući’ stanje na svojim računima u bankama. No, ni to nije problem. Problem je u tome što se lako otvara prostor da se čak i proračunska sredstva deponiraju kao zaliha za crne dane na visokim učilištima koja imaju dovoljno sredstava na računu. Tako čak i dodjela stipendija uspješnim studentima s razine sveučilišta djeluje kao sitniš u odnosu na pozitivno stanje likvidnosti sveučilišta kao institucije i njegovih visokih učilišta.

Kako izbjeći slabu raspodjelu iz državnog proračuna i nove neargumentirane financijske zahtjeve sveučilišta? Ključ je u financijskoj disciplini koju treba uspostaviti putem sveučilišne riznice. Bez kvalitetnog upravljanja sredstvima iz državnog proračuna posredstvom sveučilišnih riznica nema konkurencije niti kvalitetnih kriterija za utvrđivanje prioritet, kao ni rasprave o poboljšanju financiranja visokih učilišta, te o stvarnoj, a ne formalnoj, odgovornosti sveučilišta. Čak što više, sustav financiranja visokih učilišta postaje liberalno-anarhični mehanizam s većim stupnjem diskrecije u odlučivanju koji ne uzima dovoljno u obzir razlike u dohodima studenata, kvaliteti nastave i nastavnog procesa i znanstvenih istraživanja te potreba tržišta rada.

Sveučilišta ne mogu odlučivati hoće li postojati više ili manje konkurencije među visokim učilištima za dobivanje državnih sredstava. Današnje sveučilište treba utjecati na izgradnju kvalitetnog mehanizma financijskog upravljanja (sveučilišne riznice) i odgovornosti kako bi se sredstva iz državnog proračuna pravilno i na temelju kriterija doznačavalo pojedinim visokim učilištima. Tu vidim ključnu ulogu uprave sveučilišta, koja treba hrabriti tržište u vlastitoj djelatnosti, ali pod uvjetom da to ne bude na štetu kvalitete postojećih studijskih programa koje država finansira. Stručne programe trebaju pružati veleučilišta, a fakulteti se ipak trebaju usmjeriti na sveučilišne dodiplomske, diplomski i poslijediplomske studije i znanstveno-istraživačku djelatnost, te se natjecati za studente i istraživačke projekte. U području privatnih visokih učilišta jednostavno treba izbjeći anarhični sustav odobravanja dopisnica za studijske programe i osnivanje novih učilišta sve dok ne budu imali dovoljno kvalificiranih zaposlenika sposobnih za pružanje kvalitetnih usluga. Jer diploma ipak nije samo papir. Tek tada ćemo moći govoriti o konkurenciji u visokom obrazovanju, kvalitetnoj raspodjeli sredstava iz državnog proračuna i prestati studente i profesore plašiti tržištem. Ne vjerujem u tezu da je istina jedna i samo jedna, pa bi stoga argumentirane rasprave (istine) o budućnosti hrvatskih sveučilišta i veleučilišta bile i više nego poželjne.