Premijera u Gavelli: Majstor i Margarita

Premijernom izvedbom prvoga ovosezonskog naslova Majstor i Margarita prošlog je tjedna Gradsko dramsko kazalište Gavella zagrebačkoj publici, među kojom su zasigurno sjedili brojni čitatelji jednog od najboljih i najčudesnijih romana svih vremena, priuštio trosatno neugodno iznenađenje, jer iako je autorski tim radeći na predstavi u rukama imao izuzetan materijal, nije ga uspio na zadovoljavajući način savladati.

U Majstoru i Margariti, romanu koji je nastajao dvanaest godina, kao što navodi autora dramatizacije i dramaturginja predstave Sanja Ivić, veličanstveni Bulgakov alkemičarski spaja ljubavni zaplet s političkim satirom i filozofskom pripovijesti o vječnoj borbi između dobra i zla. Nažalost ista višeslojna primamljivost u svojoj se kazališnoj varijanti tek naslučuje.

Dogada se to prije svega zbog bezidejnosti redateljskog koncepta, a posljedica je da svi elementi predstave postaju problematični. Ozren Prohić kao da se nada da će sam Bulgakov već odraditi svoj posao. Nažalost, Bulgakovu nije pružena šansa, jer inscenacija njegova romana pati od nemaštovitosti, lišena je lucidnosti, začudnosti i duhovitosti, kao i konkretnog stava prema prikazanom.

Autori tako vrlo predviđljivo kombiniraju scene Majstorova romanu o Isusu i Ponciju Pilatu, unutar kojih pokušavaju proizvesti svojevrsnu meditativnu atmosferu, iako u tome ne uspijevaju, s prizorima moskovske stvarnosti koju potresa posjet stručnjaka za crnu magiju Wolanda ili samog vraga i njegove družine. Istodobno osnovni se tijek radnje prekida kratkim scenskim fusnotama čiji je zadatak uglavnom objašnjavalačkog karaktera.

Na razini fusnote ostaje i sama ljubavna priča Majstora i Margarite koja je autorima, izgleda, tek usputna crtica, pa se naslovni likovi gotovo bore za svoju opravdanost na sceni. Pljesak tek mjestimice zaslužuju glumci koji se na sceni pojavljuju u velikom broju, predstavu naime nosi njih dvadeset i šest.

Nažalost, iz cijelog se tog mnoštva izdvajaju tek poneki, poput mladog Luke Petrušića, vrlo preciznog u svojoj ulozi Korovjeva, ili pak Ranka Zidarića a koji je uspio dotaknuti Wolandovu dijaboličnost, te Janka Rakoša u ulozi ekscentričnog konferansijera Žorža Bengalskoga. Ostatka ansambla tek se snalazi u tuđim greškama.