Kod nas nije do kraja razjašnjen smisao društveno odgovornog poslovanja, niti se ono primjereno vrednuje, kaže Drago Vručinić iz Centra za civilne inicijative.
Anketom koju je Centar za civilne inicijative proveo među 108 predstavnika poslovnog sektora i 67 udruga, ustanovljeno je da 88 anketiranih poduzeća redovno financijski ili materijalno pomaže projektu u zajednici. Istodobno, samo 20 posto anketiranih udruga odvažilo se tražiti potporu od poslovnog sektora, iako su gotovo sve (83 posto) tvrtke koje su se odazvale pozivu na sudjelovanje u istraživanju pozitivno odgovorile u vidu novčane pomoći.
Prema anketi CCI-ja, više od polovine poduzeća među anketiranimima poznaje pojam društveno odgovornog poslovanja, a prosječno sedam od 10 poduzeća objavljuje svoje godišnje izvještaje, što je odraz transparentnosti poslovanja i pretpostavka društvene odgovornosti.
Centar za civilne inicijative jedna je od malobrojnih udruga u Hrvatskoj koje se posljednje tri godine sustavno bave razvojem i istraživanjem društveno odgovornog poslovanja, a osnovan je 1998. godine i obuhvaća šest županija središnje Hrvatske. Kao što to kratko definira Drago Vručinić, voditelj programa društveno odgovornog poslovanja i programa filantropije, posao CCI-a jest – organiziranje zajednice. Dok je u razvijenim zemljama, kaže Vručinić, vrlo visoka svijest o potrebi suradnje u zajednici, kod nas javni, profitni i društveni sektor treba potaknuti i naviknuti na komunikaciju i suradnju.
- Kod nas postoji svijest o takvoj potrebi, ali nije do kraja jasan njezin smisao, niti se društveno odgovorno poslovanje primjereno vrednuje – kaže Drago Vručinić. – Napredak je Zajednica za društveno odgovorno poslovanje pri Gospodarskoj komori i sve više prevladava stav da poslovni sektor gubi ako ne pruža podršku obrazovanju i lokalnoj sredini.
Kako bi se takva suradnja uspostavila, treba, osim stabilnog poslovanja, ispuniti dva preduvjeta, a to su komunikacija unutar tvrtke i transparentnost poslovanja.
Isti preduvjeti vrijede i za institucije javne samouprave – nisu rijetki primjeri da u manje grada, unatoč visokoj nezaposlenosti, svaki dan pristiju radnici iz većih centara. To znači da lokalna samouprava ne zna kojim ljudskim resursima raspolaže, niti je pokušala obrazovanje prilagoditi svojim potrebama.