Home / Biznis i politika / Poseban prilog

Poseban prilog

Novi kapitalizam trebao bi u središte zanimanja staviti Zemlju i osigurati da je svi ljudi iskorištavaju prepoznajući uzajamnu ovisnost svih prema svima i planetu posebno.

Među istraživačka područja koja se bave misterijem ljudske sreće malo bi se tko sjetio ubrojiti ekonomiju. Ta naoko jasna i egzaktna disciplina nema, reklo bi se, ništa zajedničko s onim blaženstvom u duši koje zovemo srećom. Sve, naravno, ovisi o definiciji sreće, ali ako je se promatra u njezinu univerzalnom obliku, veza sreće s najpoznatijim ekonomskim pokazateljem – bruto nacionalnim dohotkom – prema većini ne bi trebala biti upitna. Više novca znači manje problema, a time i više sreće.

Polly Courtice, direktorka Programa za industriju Sveučilišta u Cambridgeu, i Jonathon Porrit, direktor Foruma za budućnost i predsjednik Komisije Ujedinjenog Kraljevstva za održivi razvoj, nude očite argumente da je upravo suprotno. U uvodu nedavno objavljenog Izvješća i refleksija o dijalogu o održivoj ekonomiji koje je izdao Program za biznis i okoliš pri Sveučilištu Cambridge propitkuju smislenost nekritičkoga glorificiranja rasta.

Budući da su oboje ekonomisti, taj upad u teritorij pojma rasta, koji u ekonomiji ima sveti status, nešto je od čega se njihovim kolegama vjerojatno diže kosa na glavi. Courtice i Porrit se pitaju je li taj rast u kojem se svjetski bruto nacionalni proizvod udvostručio od sedamdesetih do danas pametan rast ili glup. Pametan nije, kažu. Glup rast, kako ga definiraju, onaj je koji donosi prosperitet nekolicini na račun siromašnih stanovnika svijeta i sustava potpore života na planetu. Pametan rast je onaj koji omogućuje poboljšanje kvalitete života na način koji je društveno pravedan i ekološki održiv.

Na tom ispitu globalna ekonomija odmah pada. Na planu kvalitete života, prema pokazateljima kvalitete kao što su indeks održivosti ekonomskog blagostanja i istinski napredak, na primjer, u bogatim zemljama kao što su Sjedinjene Države i Velika Britanija sve je veće razilaženje između ekonomskog rasta i kvalitete života. Stvari ne izgledaju bolje ni na planu društvene pravednosti. Sudeći prema pokazateljima, udjel u svjetskom dohotku kojim se pripomaže smanjenju siromaštva stalno pada i ne pokazuje tendenciju zaustavljanja.

I na ekološkom je planu utjecaj rasta negativan. Prema Milenijskoj procjeni ekosustava, studiji koju je sastavilo 1.300 stručnjaka iz 95 zemalja, oko 60 posto resursa ekosustava koji omogućavaju život na Zemlji, kao što su zalihe svježe vode, ribe ili zraka, previše je iskorišteno, a štetne posljedice te iskorištenosti povećavat će se u idućih pola stoljeća.

Podaci, dakle, dokazuju da rast ljudima ne jamči sreću. Clive Hamilton u knjizi Fetiš rasta ide i dalje od toga i tvrdi da će ‘suvremeni potrošački kapitalizam cvjetati tako dugo dok ono što ljudi žele budu premašivalo ono što imaju.’

Profesor Porrit, autor spomenutog Izvješća kao i knjige Kapitalizam, kao da nam je do svijeta stalo, na to retoričko pitanje odgovara pomalo ironično: ‘Unfortunately, capitalism is the only show in town.’ Sustav, znači, treba mijenjati iznutra, humanizirati ga, učiniti ga ljudskijim. U odgovoru na pitanje kako ‘glupi razvoj’ preokrenuti u ‘pametni’, a svjesni da biznis sâm to ne može obaviti, autori Izvješća prije tri godine uspostavili dijalog za održivost ekonomiju u sklopu SED-a pri Programu za industriju na Sveučilištu Cambridge da bi utvrdili nova pravila igre.

Više od 400 stručnjaka iz poslovnog svijeta u šesnaest je rundi rasprava pokušalo odgovoriti na tri pitanja: Koji je osnovni cilj dobre ekonomije? Zašto današnja ekonomija ne može ostvariti taj cilj? Što biznis može učiniti da pomogne prevladati današnje slabosti?

U odgovoru na pitanje što je cilj dobre ekonomije postignut je konzensus: cilj dobre ekonomije je postepeno unapređivati blagostanje svih ljudi, uzevši u obzir pravednost, unutar ograničenja koja nameće priroda, aktivnim angažiranjem svih sudionika. Ekonomija koja vodi računa o zadovoljstvu i sreći ljudi mora ispunjavati, što se odnosi na kvalitetu života i blagostanje, na spremnost dijeljenja globalne koristi i razmatranja dugoročnih posljedica za buduće generacije. Ekonomija sreće morala bi voditi računa o razvoju, pravdi, održivosti, stupnju uključivanja, što pretpostavlja demokraciju, morala bi poticati inovativnost, različitost i pristupačnost.

Skupljeno je pregršt ideja o tome kako bi biznis mogao postati dio rješenja nagomilanih problema, od toga da se unaprijedi vodstvo, promijene indikatori i lobira za političke reforme do usvajanja strategija za ‘dno piramide’ u tržištima niskog dohotka te društveno odgovorne investicijske politike i ekološke učinkovitosti.

Izvješće i refleksije o dijalogu o održivoj ekonomiji pokazuju da održivost i suvremeni kapitalizam nisu sinkronizirani. Dok je održivost usmjerena dugoročno, unutar ograničenja, i teži stvaranju više od manje, suvremeni kapitalizam je kratkoročan, odbija limit, slavi pretjeranost i ne zanima se za svijet prirode osim kao izvor sirovina i odlagalište otpada.

Biofizička ograničenja rasta i šteta nanesena ljudskom duhu nužno će, tvrdi se u Izvješću, iznjedriti transformaciju. Sudionici te trogodišnje debate, svi iz biznisa, zalažu se za drugu vrstu kapitalizma, ‘kao da nam je do svijeta stalo’. Taj kapitalizam u centar stavlja Zemlju i osigurava da je svi ljudi iskorištavaju prepoznajući uzajamnu ovisnost svih prema svima i Zemlji posebno. To nije poziv na barikade i revoluciju, već promišljene reforme kako bi se uspostavio sustav koji omogućuje održivo upravljanje svim vrstama kapitala.

Dosljedni pragmatičari s vrha hijerarhijskih ljestvica na to će samo odmahnuti rukom, ali, s razlogom, neće biti preglasni. Unutar globalnog biznisa sintagme kao korporacijska odgovornost, pošteno upravljanje i održivi razvoj postale su dio svakodnevnog poslovanja. Narasla očekivanja društva sve su veća. Danas pametni menadžer neće tvrditi da je ‘business of the business is business’, kao tek preminuli Milton Friedman, ma što o tome privatno misli. Dijalog o održivoj ekonomiji (u sklopu SED-a) na Sveučilištu Cambridge tek je jedan od pokazatelja promjene svjetonazora o ulozi biznisa u društvu među poslovnim ljudima. Oni još ne čine kritičnu masu, ali već sada, i pod društvenim pritiskom, prihvaćaju standarde poslovanja koji najavljaju jednu drugačiju ekonomiju, neku koja će voditi računa o mjerilima sreće.