Na sjeveru Europe isključiva posvećenost stjecanju maksimalnog profita smatra se protucivilizacijskim činom, a razmetanje bogatstvom i moći nepristojnima.
U tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku, opće je mjesto profil uspješnog poduzetnika koji je do imetka došao kršćići ili namještajući zakone, ismijavajući moralne norme, tlačeći slabije i obzirnije. U zapadnim je zemljama udjel takvih biznismena manji u ukupnoj poslovnoj populaciji, ali posljedice njihovih djela veće su u apsolutnim mjerilima. Kad vlasnici ili vrhunski menadžeri dosegnu određenu razinu imovine, njihove su stečene slobode i prava toliko opsežni da im ništa zemaljsko nije nedostatno. Dostupna im je najbolja zdravstvena i pravna zaštita, najudobnije stanovanje i prijevoz, najkvalitetniji obrazovni i zabavni resursi. Dakako, i najpovoljnije tumačenje zakona.
O čemu ovisi hoće li osoba s toliko silnih mogućnosti podijeliti dio svog izobilja s onim manje sretnima, vodeći računa da ne iritira okolišu rasipništvo i bahaćenjem, ili će iskorištavati svoje slobode do krajnjih granica, gutajući materijalna dobra i resurse poput crne rupe? Postoje samo dva poticaja koji mogu navesti moćnika da se odrekne dijela svog obilja u korist slabijih ili odustane od stjecanja neke pogodnosti ako bi time škodio drugima. Jedan je poticaj vlastiti mehanizam empatije, koji uzrokuje nelagodu pri spoznaji tuđe nevolje. Drugi su poštani i provođeni zakoni. Oba poticaja značajke su civilizacije, dok u prirodi ne postoje. Najznačajnija civilizacijska tekovina nije tehnološki napredak, nego pomak u sustavu vrijednosti od gole sebičnosti prema sućutnosti i solidarnosti. Najkraće rečeno, civilizacija je dobrovoljno održanje od neke prednosti ili povlastice u korist slabijega, kojemu su one potrebne i teže dostupne. U zemljama Sjeverne i Sjeverozapadne Europe, u kojima je civilizacija dosegla sadašnji vrhunac, isključiva posvećenost poduzetnika stjecanju maksimalnog profita smatra se protucivilizacijskom sabotažom, a razmetanje bogatstvom i moći nepristojnim.