Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Očekuje se pokretanje složenog postupka o nasljedi- vanju imovine osobe koja je preminula još 1960., pa me zanima prema kojem će se propisu voditi postupak? Onom koji je vrijedio u trenutku smrti osobe o čijem je nasljetku riječ ili prema sadašnjim propisi- ma? Također, može li pravna osoba biti nasljetnik?

Na sve se ostavinske postupke, neovisno o tome kad je ostavitelj umro, u procesnom postupku primjenjuje Zakon o nasljedivanju iz 2003., što znači da te postupke vode javni bilježnici, s iznimkom područja na kojima još nisu imenovani javni bilježnici pa ostavinske postupke vode općinski sudovi. Ondje gdje postoje javni bilježnici, sudovi im povjeravaju ostavinske spise, i to ne kao mogućnost, nego kao obvezu koja ne trpi iznimke. Dakle, čak i ako je netko umro 1960. i ako iz bilo kojega razloga postupak ili uopće nije vođen ili ga treba dopuniti, to će učiniti javni bilježnik.

Međutim, u odnosu na tzv. materijalno pravo (dio propisa koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti nečiji nasljetnik) prosuđivat će se prema zakonu koji se primje- njivao u trenutku otvaranja nasljetka. To znači da je ne samo moguće nego i obvezno da se i danas primijeni prijašnji Zakon o na- sljeđivanju (koji je, inače, donesen još davne 1955.), pod uvjetom da je riječ o ostavinskom postupku iza ostavitelja koji je umro najka- snije 2. listopada 2003. U nekim je slučajevima riječ o vrlo velikim razlikama, jer su prava različita prema ta dva propisa. Pravna osoba može biti nasljetnik, ali samo na temelju oporuke, što je i logično, jer pravne osobe ne mogu imati nikakav tip srodstva koji zakon priznaje kao temelj za zakonsko naslje- đivanje.

Osobno jamstvo ovlaštenih osoba smatra se učinkovitim sredstvom osiguranja, ali tu se mogu pojaviti brojni problemi. Ponajprije, gotovo da je isključena mogućnost da takvo jamstvo daje ovlaštena osoba koja ujedno nije i ‘vlasnik’ trgovačkoga društva. Zatim, postoji mogućnost da takav zahtjev jednostavno od- bije drugu ugovornu stranu od sklapanja posla te, naposljetku, takav zahtjev ima osnovu samo ako se pregovara i ugovara prije nego što je tražbina uopće nastala. Osim toga, ta vrsta osiguranja uvelike ovisi i o tome kakvo je imovno stanje osobe koja se pojavljuje kao jamac. Jednako kao i fizička osoba, jamac može biti i neka pravna osoba. Koliko je to jamstvo kvalitetno, ovisi o poslovanju tvrtke u vrijeme plaćanja.

Naime, realna je mogućnost ne samo brze nego i vrlo velike promjene toga stanja u od- nosu na to kakvo je bilo kad je jamstvo iz- dano. Nažalost, mnogo je češće gore negoli bolje. Isto vrijedi i za sredstva kao što su mjena- nica ili zadužnica, unatoč njihovoj prilično velikoj popularnosti. Tako je, primjerice, po- znat slučaj olakšog potpisivanja osobnih mjena- nica u golemim iznosima osobe bez ikakve imovine, a to što je očito riječ i o kaznenom djelu, vjerovniku malo znači. Mnogo su sigurnija tzv. stvarna sredstva osiguranja, ponaj- prije hipoteka i fiducija. U praksi postoji čak i klasična prodaja nekretnina, ali uz odredbu da prodavatelj ima pravo ponovno kupiti nekretninu u određenom roku.

Kad je riječ o otvaranju stečaja, to je vrlo op- sežno pitanje, ali valja kao najvažnije naglasiti da povlašteni položaj pri otvaranju stečaja imaju tzv. razlučni vjerovnici, dakle oni koji imaju založno pravo ili pravo na namirenje na stvari ili pravu upisanima u javnoj knjizi ili oni koji su s njima u pravnom položaju izjed- načeni. Oni koji nemaju status razlučnih vje- rovnika, ovisi o odnosu stečajne mase i pri- znatih tražbina, koji je u pravilu vrlo nepovo- ljan za vjerovnike.

Riječ je o pitanju koje je uređeno odgovara- jućim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Naime, izrijekom je propisano da onome tko je pronašao izgubljenu, zametnutu ili ukradenu stvar pripada 10 posto prometne vrijednosti stvari, kao i naknada nužnih troškova koje je nalaznik imao. Navedeni iznos od 10 posto može se pravedno smanjiti (odlukom suda) ako bi taj iznos bio nesrazmjerno velika korist za nalaznika s obzirom na njegove prilike i prilike osobe koja je dužna platiti nalazninu, kao i okolnosti pod kojima je stvar izgubljena i na- đena.

Zakon je propisao i da, ako se tijekom go- dine dana nitko ne javi na objavljeni oglas o nađenoj stvari, cijeli iznos pripada nalazniku. Naprotiv, ako nalaznik ne prijavi što je našao, niti ima pravo na nalazninu niti može nađenu stvar steći dosjelošću. Prema tome, vi možete tražiti isplatu zakonom propisanoga postotka, pri čemu vrijedi opće pravno načelo prema kojemu nepoznavanje propisa ne ispričava (ignorantia iuris nocet).