Četiri pitanja

Osnovna dvojba za suca: Možda je Konstruktor doista pretrpio štetu zbog objavljena teksta, ali je moguće i da se sporni tekst temeljio na jakim argumentima i da nije napisan s namjerom rušenja posla, nego je bila riječ o informaciji koju je javnost trebala saznati.

Sud ne može promijeniti iznos odštete. Prateći takav postupak, suzdržavajući se od bilo kakva prejudiciranja, valja upozoriti na neke iznimno važne činitelje. Temeljni je propis koji u ovom slučaju treba primijeniti svakako Zakon o medijima, a njega valja, ako je riječ o naknadi štete, tumačiti uzimajući u obzir Zakon o obveznim odnosima, koji je temeljni propis odštetnog prava. Riječ je za pravo o sukobu ili koliziji dva jednako važna pravna načela: prema jednome nitko nikome ne smije nanositi štetu, a prema drugome javnost ima pravo na potpunu informaciju, koju im daju i jamče mediji. Dakle, možda je Konstruktor doista pretrpio štetu zbog teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji, ali, s druge strane, možda se sporni tekst temeljio na jakim argumentima i nije bio napisan s namjerom rušenja posla tvrtke, nego je jednostavno bila riječ o informaciji koju je javnost trebala saznati.

Zakonodavcu je teško razriješiti sukob tih dvaju načela, ali još je teže sudovima kad apstraktnu pravnu normu moraju primijeniti na konkretni slučaj od kojih svaki ima svoje posljednosti koje uvijek otežavaju postupak.

Prvo je pitanje ili dvojba je li zakonodavac u Zakonu o medijima jasno i nedvosmisleno uredio pitanje naknade štete. Sigurno se moglo bolje formulirati zakonsko rješenje, i to ponajprije tako da, kad se ne propisuje neki posebni oblik štete, valja naglasiti da se to opće rješenje odnosi i na imovinsku ili materijalnu štetu. Suprotno od toga, zakonodavac se u čl. 22. Zakona o medijima bavi posebno nematerijalnom štetom, i to je jasno, ali se nakon toga u sljedećem članku gubi oznaka ‘neimovinska’, što može dovesti do nepotrebnih dvojbi. Nadalje, rok počinje teći od saznanja o objavi informacije, što je pravno nesigurno i tužitelju omogućava manipulaciju.

Drugo je pitanje i dvojba zašto je, nepridodno, odvojeno pitanje objavljivanja ispravka i odgovora od naknade štete (smješteni su čak i u različite glave Zakona), jer je događaj koji je podloga za oba zahtjeva isti. Pitanje ispravka i odgovora vrlo je detaljno razrađeno, što ne vrijedi i za naknadu štete.

Treće je pitanje kako je i zašto pitanje ispravka i odgovora toliko žurno da je propisano u kojem roku mora biti zakazano ročište, u kojem se roku nakon zaključenja donosi presuda (odmah), skraćen je rok za žalbu na tri dana, žalba se mora riješiti u tri dana od primitka. Za naknadu štete nema posebnih odredbi toga tipa, što znači da se na prvo ročište može čekati i godinama. U slučaju Konstruktor to je gotovo godina dana čekanja prvoga ročišta, žalba će se rješavati vjerojatno godinama, nije zajamčena revizija kao izvanredni pravni lijek itd.

Četvrto je pitanje zašto nema posebne regulative bar za vrlo visoke odštetne zahtjeve, koji katkad premašuju cjelokupnu imovinu (ne temeljni kapital, koji ne mora pokazivati imovinsku snagu) nakladnika, dakle kada je jasno da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva i ovrha doveli do stečaja.

Dakle, mnogo je otvorenih pitanja koja svaki postupak čine složenim, pa će tako biti i s ovim. Međutim, potpuno je jasno da, kad je riječ o naknadi imovinske ili materijalne štete, nema nikakvih mogućnosti da sud utvrđenu štetu smanji ili poveća na bilo koji način, ma kako bila mala ili velika. Za razliku od toga, kod neimovinske ili nematerijalne štete ovlasti suda vrlo su velike, što je omogućio zakonodavac svojim zakonskim formulacijama.