Kako upravljati strahom i tremom u javnom nastupu

Trema je najjača na početku govora. Zato treba vježbati prve rečenice izlaganja kako bi se s lakoćom prebrodio početak. Pozitivne misli nužne su upravo u tom trenutku.

Možak je doista divna stvar. Počne raditi kad se rodite i ne staje sve dok ne morate javno govoriti. Rekao je to Mark Twain, veliki američki pisac. I čini se da je doista tako. Strah od javnog nastupa jedan je od najjačih ljudskih strahova. A kad se bojimo javnog nastupa, čega se ustvari bojimo?

Priprema i uvježbavanje javnog izlaganja, bilješke kao čvrste točke govora, opuštanje i razgibavanje (osobito ramena, vrata i lica), duboko disanje (dijafragmom), dubok i miran glas, sveobuhvatan pogled (malo iznad očiju publike), vizualizacija i pozitivne misli, topao čaj (opušta glasnice) ili obična voda su alati za borbu protiv straha i tremu.

Ponajprije sebe. Možete se osramotiti, drugi mogu pomisliti da ste neznalica, da ne znate o čemu govorite, da niste dovoljno stručni za mjesto na kojemu ste. Možete stati usred govora, izgubiti nit, pogriješiti, zaboraviti što trebate reći. Mogu vam se smijati, podsmijehivati se, mogu vas uopće i ne slušati.

Još je Aristotel u svojoj Retorici strah definirao kao bolno sjećanje ili uznemirenost izazvanu zamišljanjem zla koje bi nas moglo uništiti ili nam prouzročiti patnju. Ali, nikada ne treba zaboraviti, i oni koji vas gledaju i slušaju jednako bi se osjećali na vašem mjestu. Niste jedini koji imate tremu. Jer, Mark Twain je zapisao i sljedeće: ‘Postoje dvije vrste govornika, oni koje su nervozni i oni koji lažu.’ I najveći govornici osjećaju strah prije javnog nastupa, i njima se znoje dlanovi, teško dišu.

I veliki govornik Ciceron imao je tremu, a strah od javnog nastupa javno su priznale zvijezde poput Barbre Streisand ili političari poput Ronalda Reagana.

Mala količina treme zapravo je dobrodošla, može čak biti i od pomoći, postati saveznik u javnom govoru. Upravo zbog toga što i drugi osjećaju taj strah, on nas čini ljudskijima, publika se poistovjećuje s nama, prepoznaje se u nama, suosjeća s nama. I time je već na našoj strani. Čim tako počnemo razmišljati, strah se smanjuje. A ta mala adrenalinska injekcija pomoći će da prezentacija, javni nastup budu bolji, uspješniji. Trema, dakle, pridonosi uspjehu i šarmu. Ljudi vas vole upravo zato što niste savršeni.

Ono što svakako treba imati na umu u vezi sa strahom od javnog nastupa jest da je on u većini slučajeva iracionalan. Kad stanete pred publiku i počnete govoriti, što vam se loše može dogoditi? Mi se doista ponajviše bojimo sebe samih, odnosno vlastita neuspjeha. Bojimo se, jer smo procijenili da je auditorij neprijateljski orijentiran prema nama ili ga možda ne poznamo. Bojimo se kritike, pretjerane ili pak nedovoljne pozornosti publike. Bojimo se jer mislimo na dojam koji ćemo ostaviti, na važnost govora, strepimo od autoriteta koji sjede u publici. Na kraju, stojimo sami izloženi pogledima, a to nije nimalo lako. Prvi korak za smanjenje treme je priznati.

Kada strahujemo od javnog nastupa u medijima, na prezentaciji ili skupštini dioničara, bojimo se prije svega samih sebe. Pripremite času vode koja će biti uz vas za vrijeme prezentacije. Možda vam neće trebati, katkad će vam biti dovoljan samo i pogled na vodu. Nemojte piti hladne ni gazirane napitke. Mlak čaj opustit će vam glasnice. Ali ne i čašica alkohola. Ili jednostavno pijte običnu vodu sobne temperature. Prije javnog nastupa izbjegavajte teško probavljivu hranu, ali nikako nemojte biti gladni.

Trema je najjača na početku govora. Zato ponavljate prve rečenice izlaganja kako biste s lakoćom prebrodili početak. Pozitivne misli nužne su upravo u tom trenutku. Autosugestija je moćan alat u borbi protiv treme. Sjetite se riječi Gottholda Ephraima Lessinga, njemačkog pisca i filozofa: ‘Mnogi griješte iz straha da ne pogriješite’. S njime bi se složio i Aristotel koji kaže: ‘Ljudi osjećaju neustrašivost kad vjeruju da neće ni u sadašnjosti ni u budućnosti doživjeti neuspjeh, već, naprotiv uspjeh. Dakle, postanite neustrašivi, prestanite se bojati javnog govora, jer baš kao i strah, i hrabrost može postati navika. Ne razmišljajte o temi neposredno prije nastupa, nemojte o njoj niti razgovarati s drugima.

Ako ste u mogućnosti, dodite ranije u prostor u kojem ćete govoriti, provjerite tehnička pomagala, upoznajte se s prostorom. Na taj način nervoza može vrlo lako prerasti u entuzijazam. Neposredno prije govora nemojte pušiti i nemojte piti kavu, jer bi vam njezina diuretička svojstva mogla izazvati neugodnosti. Ne posežite za slatkišima i čokoladom, pokušajte izbjeći nagli porast šećera u krvi. Nemojte uzimati lijekove za smirenje i opuštanje, jer će efekt biti posve suprotan od očekivanog: oni će vas umrtviti i umanjiti za javni govor prijeko potreban entuzijazam i angažiranost.

Razvijajte i njegujte svoj glas. Duboki, prostorni glasovi mnogo su uvjerljiviji i moćniji, daju nam osjećaj snage, pridobivaju pozornost publike, što pozitivno utječe na naše samopouzdanje. Već spomenuto duboko disanje promijenit će kvalitetu vašega glasa. Kad počnete govoriti, nemojte gledati u smjeru autoriteta nazočnih u publici. Neka vam pogled bude sveobuhvatan, neka svatko osjeća da baš njega gledate. Dakle, gledajte sve, ali nikoga. To ćete postići ako pogled podignete malo iznad razine očiju publike. Susret s nečijim pogledom u tom trenutku može biti uznemirujući ili čak paralizirajući. Ako se zastoj ipak dogodi, okrenite ga u svoju korist! Ponovite ukratko o čemu ste govorili, postavite pitanje publici, ispričajte priču ili anegdotu. I na kraju, zašto ne, priznajte da imate tremu.

S vremenom će se strah i trema od javnog nastupa smanjivati. Iskustvo je najbolja lekcija koja će vas naučiti da je taj strah u najvećoj mjeri neutemeljen, da ga se, istina, nije moguće riješiti, ali, kad ga već ne možete pobijediti, možete ga doista učiniti svojim saveznikom.