Čak devet od deset anketiranih u europskim zemljama sudjeluje u humanitarnim akcijama. I u Hrvatskoj je razvijena takva sklonost, ali se ne potiče uvijek najboljim metodama.
U kucate li na Googleu ‘humanitarna akcija 2006.’, dobit ćete informacije o desecima humanitarnih akcija organiziranim u Hrvatskoj tijekom ove godine, iako još nije ni kraj godine, kad su, tradicionalno, ‘humanitarke’ najpopularnije. No koliko je tih održanih akcija doista doprlo do šire javnosti i koliko ih je postiglo začrtani cilj? Organizirati i provesti dobru i uspješnu humanitarnu akciju nije jednostavan, rutinski i jednom zauvijek naučen posao. Metode pobudivanja interesa javnosti stalno treba mijenjati i usavršavati. Premisa, jedna od agencija koja radi na najvećem broju humanitarnih akcija i pro bono svake godine odrađuje UNICEF-ove velike humanitarne projekte, 2001. je godine organizirala i akciju ‘Dajmo da čuju’. Tada je prvi put otvoren telefonski broj na koji se običnim pozivom mogao darovati novac. Bio je to svojevrsni bum, jer nikad nijedna humanitarna akcija dotada, a ni nakon toga, nije postigla takav uspjeh. I danas nam klijenti dolaze s pitanjem: ‘Možemo li napraviti “humanitarku” kakva je bila “Dajmo da čuju”?’ Odgovor je, nažalost, negativan, jer broj telefona je nakon toga imala gotovo svaka ‘ambicioznija’ humanitarna akcija. Istina, danas postoji povjerenstvo koje za humanitarnu akciju može dodijeliti samo četiri broja na godinu, ali unatoč tome, telefon više nije toliko superioran kanal da bi se uspjeh ‘Dajmo da čuju’ mogao samo zbog njega ponoviti. I nakon te akcije u Hrvatskoj su organizirani humanitarni projekti koji su postizali veliki uspjeh. Red konferencije za novinare, red telefona i red koncerta nisu uvijek jamstvo uspjeha humanitarne akcije. No što onda jest? Svakoj humanitarnoj akciji valja pristupiti kao projektu koji se pomno planira.
Za početak, treba odrediti relevantnu temu, tj. za koga ili što prikupljamo novac (ili nešto drugo). To znači da moramo biti svjesni sredine u kojoj živimo i potreba ljudi oko sebe. Tako je vrlo vjerojatno da u Hrvatskoj danas ne bismo prikupili veći iznos novca za npr. azilante ili spas bengalskog tigra. Osim toga, realnost je da je hrvatska javnost još uvijek mnogo spremnija pomoći u rješavanju problema određenih skupina ljudi nego potpomagati neke ekološke programe. I takve činjenice treba uzeti u obzir. A što god izabrali za cilj, važno je da bude konkretan: gradnja doma za starije osobe, školovanje pet pasa vodiča, kupnja određenog medicinskog uređaja, stipendije za 10 studenata… Ljudi moraju znati za što daju novac i moraju moći na kraju vidjeti što je s tim novcem napravljeno.
Kad znamo cilj, bit će nam lakše ispravno odrediti ciljnu publiku i tržište (nacionalno, regionalno). Za akciju prikupljanja novca za dječji odjel splitske bolnice sigurno ćemo prije i lakše senzibilizirati javnost u Splitsko-dalmatinskoj nego u Vukovarsko-Srijemskoj županiji.
Nakon što smo definirali za što prikupljamo, određujemo cilj, tj. visinu iznosa. Pri tome ne postavljamo pitanje koliko želimo prikupiti, nego koliko realno možemo prikupiti. Letvicu možemo eventualno podići maksimalno 10 posto i uložiti dodatni napor da to i postignemo. Ako cilj postavimo iznad toga, moramo biti spremni prihvatiti i neuspjeh.
Uspješnost akcije ovisi i o partnerima koji su u nju uključeni. Treba nam jasno definirati nositelj akcije, najčešće udrugu koja se bavi posebnim problemom koji nam je tema. A koliko je važna snaga preostalih eventualnih partnera u akciji, možda najbolje govorim o primjeri svih akcija koje je UNICEF do sada organizirao s najvećim telekomom u zemlji, najvećom izdavačkom kućom i nacionalnom televizijom. ‘Dajmo da čuju’, ‘Svako dijete treba obitelj’, ‘A bebe…’ neke su od tih akcija koje su uspjele privući najveći broj ljudi i prikupiti najviše novca. Naravno, ne mogu sve akcije računati s tako jakim partnerima niti su oni uvijek nužni, ali preporučljivo je vezati se uz nekoga tko može osigurati širinu akcije. Medijski partneri uvijek su prednost.
