Ustupanje radova prema modelu JPP-a u državama EU omogućava znatno poboljšanje kvalitete gradnje javnih zgrada i smanjenje troškova. Vlade u državama Europske unije, pogotove vlade novih članica, za povećanje kapitalnih ulaganja i poboljšanje usluga javnog sektora mogu izdvojiti ograničen iznos novca. Mogućnosti zaduživanja sve su manje i u Hrvatskoj. U sljedećim četiri godine državne ustanove, kao i jedinice regionalne i lokalne samouprave, imati sužen prostor za novo zaduživanje, dok će se istodobno potreba za kvalitetnim pružanjem javnih usluga povećavati. Konkurentno gospodarstvo i društvo utemeljeno na znanju (engl. knowledge-based society) zahtijevaju i povećanje kvalitete usluga u školstvu, zdravstvu, infrastrukturne projekte za očuvanje okoliša, sportske objekte itd. Jedna je od mogućih alternativa daljnje gradnje javnih građevina i povećanja kvalitete javnih usluga ustupanje radova prema načelu partnerstva javnoga i privatnog sektora (engl. PPP = public-private partnership). U prilog tome idu i to da ustupanje radova prema modelu JPP-a u državama EU omogućava i prilično poboljšanje rezultata, kako povećanje kvalitete sagrađenih javnih zgrada, tako i znatnog smanjenja troškova uporabe i ukupnih troškova u odnosu na tzv. tradicionalni način ustupanja radova. Pojam javno-privatnog partnerstva nije jednoznačno definiran na razini EU, ali u nekim se dokumentima Europske komisije daju upute za primjene modela JPP-a; primjerice, u Smjernicama za uspješno javno-privatno partnerstvo i Zelenoj knjizi – savjetodavnom dokumentu o javno-privatnom partnerstvu te u Zakonu EU o javnim ugovorima i koncesijama, donesenima tijekom 2003. i 2004. Tako Zelena knjiga definira da se javno-privatno partnerstvo odnosi na oblike suradnje javnoga i privatnog sektora radi osiguranja financiranja, gradnje, obnove, upravljanja i održavanja određene infrastrukture ili pružanja usluga.
Višestruki su razlozi povećanja broja projekata ostvarenih u Europskoj uniji posljednjih desetak godina prema modelima JPP-a. Jedan je razlog želja javnog sektora da profitira od metoda rada privatnog sektora, čija su obilježja učinkovitost u upravljanju projektima, inovativnost rješenja, poštovanje rokova, fleksibilnost… Drugi je razlog promijenjena uloga države u gospodarstvu, koja umjesto izravnog upravljača sve više postaje organizator, regulator i nadzornik. Manje važan razlog nije ni istaknutija potreba za privatnim financiranjem projekata javnog sektora zbog spomenutih proračunskih ograničenja. Naime, većina projekata JPP-a ima poseban status, tzv. off balance sheet treatment, što znači da se ulaganja koja se realiziraju prema tome modelu ne računaju u tekuće zaduženje kapitalnih ulaganja javnog sektora. Eurostat, statistički ured Europske unije, 2004. je donio pravilnik kojim se propisuju uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi se imovina uključena u javno-privatno partnerstvo mogla klasificirati kao nevladina i stoga voditi izvanbilančno. Prema Eurostatu, da bi investicija imala status ‘off balance’, privatni partner mora snositi najmanje dva rizika: rizik gradnje i još bar jedan od sljedeća dva rizika – rizik raspoloživosti i/ili rizik potražnje.
Iako su dokazi koji idu u prilog tvrdnji da primjena modela JPP-a može omogućiti mikroekonomsku korist ostvarenjem projekata koji daju vrijednost za novac (value for money) i zadovoljavaju javni interes sve brojniji, valja naglasiti da javno-privatno partnerstvo nije čarobni štapić za rješenje svih problema javnog sektora opterećenog fiskalnim ograničenjima. Iskustva pokazuju da je za svaki potencijalni projekt JPP-a metodom usporedbi ukupnih troškova projekta JPP-a s ‘usporednim troškovima javnog sektora’ (Public Sector Comparator – PSC) potrebno napraviti procjenu osigurava li taj model realnu dodanu vrijednost u usporedbi s tradicionalnim modelom ugovaranja.
Zelena knjiga (Green Paper) Europske unije u osnovi razlikuje dva osnovna oblika javno-privatnog partnerstva i niz podoblika. To su institucionalni oblik javno-privatnog partnerstva i samo ugovorni oblik javno-privatnog partnerstva, u koji se ubrajaju koncesije i privatne financijske inicijative (model PFI).
U institucionalnom obliku javno-privatnog partnerstva javni i privatni partner najčešće osnuju zajedničko poduzeće čiji je cilj realizacija određenog posla i isporuka javno važnih usluga. U državama članicama EU taj se oblik partnerstva osobito upotrebljava u upravljanju javnim uslugama na razini jedinica lokalne samouprave kao što su, primjerice, vodovod, odlaganje otpada itd. Izravna prisutnost javnog partnera u vlasništvu i upravljačkim tijelima zajedničkoga poduzeća omogućava mu zadržavanje donekle visokog stupnja nadzora te eventualno prilagođavanje projekta ovisno o okolnostima. Dodatna je korist za javnog partnera stjecanje iskustva u pružanju javnih usluga, uz istodobnu podršku privatnog partnera u projektu. Iako se za potrebe tog oblika JPP-a najčešće osniva novo zajedničko poduzeće, moguće je ulazak privatnog sektora preuzimanjem nadzora nad već postojećim javnim poduzećem.