Ideje nobelovca Miltona Friedmana utjecale su na ekonomska stajališta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, bio je prijatelj čileanskoga diktatora Augusta Pinocheta, a, opet, njegova misao nije bila jednoznačna. Umro je prije tjedan dana u svojoj kući u San Franciscu, u 94. godini.
Pisac nekrologa u američkom časopisu Forbes, za koji je Friedman dugi niz godina pisao vrlo čitanu kolumnu, opisao ga je kao ‘libertinaca koji se snažno zalagao za slobodno tržište i ograničenu regulatornu ulogu države u biznisu’. Miltona Friedmana se, međutim, teško može definirati samo jednom rečenicom. Zastupnik ideje da se napredak u društvu može postići jedino ograničavanjem državnog utjecaja na stvaranje okvira za slobodno individualno djelovanje bio je jedan od posljednjih živućih ekonomista tzv. stare ekonomsko škole, iz reda Johna Maynarda Keynesa, Paula Samuelsona, pa i Johna Kennetha Galbraitha. To ni u kojem slučaju ne znači da je riječ o školi istomišljenika, a niti da su se spomenuti ekonomisti slagali u većini svojih stajališta. Zajednička im je, međutim, golema količina znanja kojim su baratali s bezgraničnom lakoćom, kao i širina pogleda zahvaljujući kojoj su često nastupali zajedno na sveučilišnim tribinama i sukobljavajući se u mišljenju borili se za zajednički cilj – slobodno demokratsko društvo utemeljeno na inicijativi pojedinaca.
Milton Friedman rođio se 1912. u New Yorku, u radničkoj obitelji židovskih doseljenika iz austrijskog strojarskog dijela današnje Ukrajine. Budući da nakon diplomiranja na Sveučilištu Rutgers u New Jerseyju u prvo vrijeme nije mogao naći posao u znanstvenoj zajednici, zaposlio se u državnoj službi, na provedbi Rooseveltova New Deal. Taj dio svoga profesionalnog života poslije je nazvao ‘hvatanjem za slamku spasa’, iako je priznao da je država u tim kritičnim trenutcima ‘reagirala ispravno’, pogotovo osnivajući agencije za pomoć socijalno ugroženima. Ipak, i tada, a i poslije tijekom cijele profesionalne karijere, žestoko se suprotstavljao gotovo svim Vladinim ekonomskim programima, a posebno onima kojima se služila vlast da bi, ‘potaknuta političkim motivima’, kontrolirala cijene.
Akademsku karijeru počeo je na Sveučilištu u Wisconsinu, ali ju je morao vrlo brzo prekinuti jer je bio izložen prejakom antisemitskom pritisku. U mladosti se zalagao za kejnesijansku politiku progresivnog oporezivanja prihoda, na užas svojih današnjih sljedbenika. Friedman je obožavao rasprave i bio je, kaže Golsbee, jedan od najvećih govorika među kolegama koji su se bavili ekonomijom kao znanosti. Najveći hendikep u javnim nastupima dugo je bila njegova visina – tek nešto viši od 150 centimetara u početku je, dok ljudi još nisu shvaćali o komu je riječ, teško privlačio pozornost. Poslije je to često znao iskoristiti kao svoju prednost, ali ipak se najbolje osjećao gostujući u televizijskim raspravama, gdje je na izravan i jednoznačni način govorio o najzamršenijim pitanjima funkcioniranja današnjega svijeta te je njegovo izlaganje oduvijek bilo prihvatljivo i najširim slojevima gledatelja, dok ga istodobno, zbog količine znanja kojima su bili potkrepljeni ti nastupi, nitko nije mogao optužiti za površnost ili faktografsku netočnost.
Sa svojim slobodnjačkim načelima nije ostajao samo na polju ekonomije. Zalagao se i za dekriminalizaciju droge i prostitucije, koje je smatrao ‘pravom odabira svakog pojedinca’. Jedno je vrijeme bio na čelu Nixonova odbora koji je ispitivao mogućnost da se Američka vojska u potpunosti okreće plaćenim dobrovoljcima profesionalcima. Jedan je od sukcreatora inicijative za ukidanje vojne obveze u SAD-u. Sebe je smatrao klasičnim liberalom, uz ogradu da mu je zapravo posve svejedno u koju ga kategoriju drugi svrstavaju. Član Republikanske stranke bio je, također prema vlastitim riječima, zbog njezine ekspeditivnosti, a ne posebnoga političkog uvjerenja.
Friedmanove ideje utjecale su na mnoge konzervativne, republikanske američke predsjednike, poput Nixona i Regana, kojemu je bio savjetnik. Smatra se da je Friedman vrlo uspješno držao distancu između svojih znanstvenih djela i kolumni koje je objavljivao u Newsweeku. Friedmanov ideal bio je grad-država Hong Kong, kojim ga je, barem kad je o znanosti riječ, najčvršće vezalo gorljivo zastupanje posve različitih ekonomskih stajališta. Dok je Galbraith bio ekonomski humanist i idejni nasljednik Johna Maynarda Keynesa, Friedman je do danas ostao vjerojatno najuvjerljiviji glasnogovornik posvemašnje slobode tržišta i njegova potpuna oslobađanja od utjecaja države.
Jedan od posljednjih članaka, koji je napisao samo mjesec dana prije smrti, bavio se upravo tematikom Hong Konga, odnosno njegovim razočaranjem u današnju kinesku vlast u bivšoj koloniji. Tom je prilikom oštro kritizirao glavnoga hongkonškog administrativca Donalda Changa da je ‘napustio ideju pozitivnog odustajanja od bilo kakve intervencije’. Kakav je bio Friedmanov utjecaj, pokazuje to što je Tsang, iako kineski dužnosnik, osjetio potrebu da na stranicama azijskog izdanja Wall Street Journala objasni da je Friedman pogrešno protumačio neke njegove izjave. Vrlo je ozbiljno shvatio kritike koje mu je uputio slavni američki profesor.