Kako odmiče epski serijal o savršenom agentu s dozvolom za ubijanje, James Bond sve je dalje od zamišljenog originala – ugledanoga, zgodnog, sofisticiranog Engleza, a sve sličniji nešto američkijem tipu superjunaka. Sve je nabijaniji, sve manje govori i sve je ružniji. Sljedeći Bond bio bi, dakle, kao stvoren za Arnolda Schwarzeneggera. Nije da Craig nije simpatičan, ali da je Bond – nije.
Film je, inače, katastrofal. Scenarij je gotovo dječji, gluma u najboljem slučaju blijeda, tako da najbolji dojam na kraju ostavi Gianini, poznate Bondove djevojke su tako-tako, seksa je minimalno, dobrih automobila i natjeravanja njima također, a i akcijskih vratolomija (Eh, gdje je sada Brosnan, koji u zaku hvata avion koji pada i ispravlja ga?). Pridodate li svemu tome i to da film traje krajnje neozbiljnih 144 minuta, imate posla s potpunim promašajem.
Priča se, naravno, temelji na terorizmu, na čemu bi drugom, ali bezvezna je i plošna i jedva bi, u normalnim okolnostima, ispunila 60 minuta. No, to ipak nisu normalne okolnosti, to je James Bond. I to kakav – klempav, zvječki nabijan, izgleda primjerenijeg izbicaču u klubu s narodnjakom glazbom, koji izgovara komične replike, a vrhunac je te smiješne farse kad navuče smoking u kojemu izgleda poput konobara u skupom restoranu. Ali ima ‘veliki’ (!), kao što tvrdi Judy Dench, pa mu je valjda zato sve oprošteno.
