Strancima se plaća odmah, domaći proizvođači godinama na čekanju

Nedavno sam sa zanimanjem počeo čitati knjigu o poduzetništvu i već sam na prvoj stranici zastao iznenađen. Pročitao sam rečenicu ‘Poduzetnik je, za razliku od vlasnika, inovator’. Nisam mogao vjerovati da je u knjizi čiji su suautori ugledni znanstvenici toliko pojmovi pomiješano. Zar se poduzetnik, vlasnik i inovator isključuju? Zar poduzetnik nije vlasnik i zar uvijek mora biti inovator? Očito je da prema razgovaramo analitički, stručno i kritički o poduzetništvu, pa su mnogi pojmovi ostali nejasni, a i često se i ne razumijemo.

Uvjerem sam da su danas ključne teme za naše poduzetništvo – izvoz, razvoj proizvoda i konkurentnost. I (naivno) vjerujem da bismo se, kad je o tome riječ, trebali slagati i razumjeti. Zato stalno svima dosadujem i ‘tupim’ kako povećati izvoz i razvijati nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu. Ali to su uglavnom nezanimljive teme jer su glavni likovi u poduzetništvu najčešće direktori banaka, osiguravajućih društava i uvoznici automobila, mobitela i računala te razni tajkuni koji bi u svakom normalnom društvu još samo prodavali švercanu kinesku robu na sajmištu. Oni su zvijezde, pogotovo ako su mladi, lijepi, trendovski odjeveni i počesljani, široka i blistava osmijeha. Koga zanimaju ljudi iz proizvodnje, koji se muče s problemima u radionici i ispitnoj stanici, s tehnologijom i produktivnošću, s radnicima i sindikatom, i stalno kukaju da im nitko ništa ne plaća i kako je strašan uvozni lobi, koji ih uništava? Oni se doista ne ubrajaju u naš džet-set i nisu privlačni.

O konkurentnosti se priča jedanput na godinu, kad se pojave nekakve rang-liste na kojima smo na niskome mjestu. I tada se javi ono Vijeće za konkurentnost i sviska dijeli ocjene i objašnjenja, mudro napiše preporuke o tome kako je ‘potrebno znatno ubrzati tempo strukturnih i institucionalnih promjena…’, koje se već sutra zaborave. I nakon toga se opet ništa ne dogodi. Nitko ne uočava da se nekakav briselski činovnik, koji i ne zna točno gdje je Hrvatska, više brine za našu konkurentnost nego mi sami. Međutim, mene uopće ne zanimaju mišljenje i rang-liste nekakvih svjetskih birokrata, ali me zabrinjava to što imamo previše trgovine, a premalo proizvodnje, da su mnogi naši proizvodi uistinu nekonkurentni, da imamo malo izvoza i da to ugrožava budućnost naše zemlje, naše djece i naših unuka. Zbog toga bismo mi, a ne neka EU, trebali govoriti o svojoj konkurentnosti, kako povećati izvoz i smanjiti uvoz i kako trendove usmjeriti na rast i razvoj.

Uvoz stalno raste, a izvoz je alarmantno malen. Još je brodogradnja, kao strašan gubitaš u koji ulijevamo milijarde kuna, najveći izvoznik. Komu treba takav izvoz? Zar nitko nema petlje proglasiti stečaj brodogradnje koja ne zna napraviti profitabilan brod i čije neznanje svi plaćamo? Sjetimo se kako je Margaret Thatcher imala hrabrosti zatvoriti neprofitabilne rudnike i pokrenuti proces ozdravljenja britanskoga gospodarstva. Govori se o nedovoljnom ulaganju u razvoj, ali trebamo se pitati zašto ‘Ruđer’ kao vodeći znanstveni institut i naši fakulteti imaju malo znanstvenih otkrića i patenata koji bi mogli povećati konkurentnost naših proizvoda na svjetskom tržištu. To je segment znanosti koji mora biti dominantan u maloj zemlji. Nekada su moji profesori projektirali najveće generatore na svijetu i dolazili do svjetski vrijednih otkrića. Takvih rezultata više nema.

Zato me, u toj situaciji, kad moramo pozdraviti svaku akciju kojom povećavamo izvoz ili smanjujemo uvoz, uvijek iznenadi negativan stav prema tzv. supstituciji uvoza i potrebi naših proizvođača da se najprije dokažu na domaćem tržištu prije nego što počnu s izvozom. Zar se opet ne razumijemo? Što znači rečenica: Supstitucija uvoza je ludost? U čemu je što? O čemu to govorimo?

Zašto bi to što smo proizveli proizvod koji može zamijeniti uvoznik i u konkurenciji s tim stranim proizvodom na domaćem tržištu dobili narudžbu bilo loše, ludost? Zašto bi nešto bilo negativno i za osudu ako je poduzetnik Ante otišao u skladište velikog poduzeća i uočio golemu količinu stranih, skupih proizvoda i nakon toga sam sebi rekao: ‘Pa ja to mogu napraviti i bolje i jeftinije’ i tako si olakšao istraživanje tržišta?

Zar nismo svjesni da naš proizvod mora biti mnogo bolji od stranoga da bi ga domaći kupac kupio? Odakle zaključak da supstitucija uvoza sama po sebi znači zatvaranje tržišta i manju konkurentnost? O kakvim to administrativnim mjerama govorimo, gdje su i tko na njih misli? Mene iskustva iz ‘onoga doba’ doista ne zanimaju (previše ih poznajem).

Zar netko misli da se konkurentan proizvod stvara tako da se donese odluka kako idemo na svjetsko tržište i – bum! – idemo na svjetsko tržište? I da to, među ostalim, ponajprije ovisi o tečaju kune? I da će kunski tečaj odmah potaknuti izvoz, kao da je čarobni štap koji se odmah uspostavlja nečija sposobnost da proizvodi i razvija proizvode konkurentne na svjetskom tržištu? Kao što se, primjerice, misli da je osoba koja se bavi trgovinom, nema znanje da bi stvarali nove, konkurentne proizvode i neće ih proizvoditi, bez obzira na to koliko kuna bila jaka ili slaba.

A oni koji se bave trgovinom, nemaju znanje da bi stvarali nove, konkurentne proizvode i neće ih proizvoditi, bez obzira na to koliko kuna bila jaka ili slaba. Što je uopće domaći tržište? Kod nas domaći tržište ne postoji u nekadašnjem smislu, da na njemu domaći proizvođač ima prednost. Domaće tržište postoji u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama ‘slobodnoga tržišta’ koje otvoreno gaje ‘gospodarski patriotizam’ i zaštićuju svoje proizvode. Slobodno je tržište pojam za malu djecu i postoji samo u malim zemljama koje moraju biti otvorene stranoj robi. Zato kod nas domaćeg tržišta nema. Na našem tržištu strani proizvođač, potpomognut nesmiljenim uvoznim lobijem, ima prednost i domaći proizvođač mora proći cijeli put, platiti danak u ‘krvi, znoju i suzama’ da bi dobio posao. Svaki šef ili direktor nabave u državnom poduzeću najčešće odlučuje ne kupiti robu od domaćega proizvođača, a kad je ipak kupi, ne plaći. No zainteresiran je za kupnju strane robe, kao i za to da je odmah plati. HŽ je kupio vrlo skupe nagibne vlakove i, naravno, odmah ih platio, dok su domaći proizvođači mjesečima i godinama čekali da im se plati. Neki su za to vrijeme i propali – i nikome ništa.

Supstitucija uvoza i dokazivanje na domaćem tržištu važne su faze u složenom i dugotrajnom procesu stvaranja i razvijanja novoga proizvoda konkurentnog na svjetskom tržištu. Vrlo je teško stvoriti takav proizvod. Najprije trebamo dobro poznavati pojedino stručno područje, trendove razvoja i konkurenciju. Tada valja izabrati proizvod za koji zaključimo da će ga tržište trebati. Zašto si poduzetnik ne bi pomoćao tako da pronađe neki proizvod koji se uvozi u velikoj količini? Tada novi proizvod treba projektirati, razviti, proizvesti prototip, ispitati, testirati ga tijekom pokusnog rada, na nultoj seriji. Osim toga, još je jedno i te kako važno. Strani kupac uvijek vas pita za vaše referencije i vrlo je sumnjičav zaključiti li da svoj proizvod niste mogli prodati kod kuće, a želite ga prodati njemu.

Oni koji mogu proizvoditi i izvoziti, kod nas su rijetki i zaslužuju posebnu pozornost, poseban tretman i pomoć, kakvu dobivaju i poduzetnici u drugim zemljama. A ne da ih se podcjenjuje zato što se žele najprije sa Siemensom ‘potući’ u domaćem ringu da bi se nakon toga tukli na svjetskom tržištu.

Najgore je od svega što na domaćem ringu sudac bezobrazno i otvoreno navija za stranca, a publika iz svojih naslonjača prigovara našem borcu da mu stil borbe i nije najbolji.

Na prigovor poduzetnika da je na domaćem tržištu velika nelikvidnost, korupcija i jak uvozni lobi, mnogi mudraci svisoka dijele savjete: ‘Pa idite na svjetsko tržište, ondje toga nema i stranci odmah plaćaju.’ ‘Super, to je pravi savjet!’ rekao bi mali Perica, koji nije nikada bio ni blizu procesa proizvodnje i razvoja. Ali mali Perica ne zna da nitko na svijetu još nije proizveo novi proizvod koji je odmah i odličan. Potrebno ga je ispitivati i testirati tijekom pokusnog rada, čuti komentare kupaca, osluškivati povratne informacije s tržišta, popravljati ga i usavršavati. To rade i mali i veliki poduzetnici, i IBM i General Motors. I valjda bi svakom trebalo biti jasno da je to jednostavno – putovati do Zaprešića ili Osijeka umjesto do Berlina, Rima ili Šangaja. Zato treba proizvod najprije testirati na domaćem tržištu.