Bežični internet postaje ozbiljna konkurencija fiksnoj infrastrukturi

VIPnet je od lipnja počeo nuditi najnoviju tehnologiju HSDPA, koja je nadogradnja UMTS mreže i korisnicima omogućuje širokopojasni pristup internetu brzinom do 1,5 Mbps u downloadu te do 384 kbps u uploadu.

Do prije nekoliko godina pristup internetu bio je komercijalno gotovo zamarniva kategorija. Jedini je način bio dial-up uz pomoć modem brzinom do najviše 56 kbps i uz plaćanje vremena provedenog na internetu. Osim podjednako visokih cijena surfanja, internetski pružatelji usluga naplaćivali su i mjesečnu pretplatu.

U posljednje dvije godine Hrvatsku je zahvatila svojevrsna internetska revolucija. S jedne strane pojavilo se niz novih tehnologija pristupa internetu, i to uz pomoć telefonske žice, ali i bežičnih. Novo tehnologije donijele su i nove brzine, koje su do 50 puta brže od modemskega pristupa internetu. S druge strane, sve brži pristup omogućio je sve više hrvatskih sadržaja na internetu. To, pak, ponovno motivira sve više ljudi da rabe internet i tako se zatvorenim krugom broj korisnika brzog interneta neprestano povećava.

Posebna je kategorija pristupa internetu bežični pristup, od kojeg se mnogo očekuje, i to iz više razloga. Prvi je infrastruktura. U mobilnoj telefoniji već sada postoje dvije neovisne GSM mreže koje pokrivaju cijelu zemlju, a uskoro bi glavninu svoje mrežu trebao dovršiti i Tele2. Uz to, neovisne mreže odašiljača gradit će i tvrtke koje su dobile koncesije za WiMAX. Za razliku od nekoliko neovisnih bežičnih mreža s nacionalnom pokrivenošću, jedina nacionalna fiksna telekomunikacijska mreža i dalje je u vlasništvu T-HT-a. Njegovi konkurenti užurbano grade alternativne optičke mreže po gradovima, ali polaganje kablova mnogo je složenije od gradnje odašiljača, posebno zbog toga što se država, lokalna samouprava i T-HT trenutačno spore oko vlasništva nad DTK-om (distributivno-telekomunikacijska kanalizacija), od-Circuit Switched Data), koji je omogućavao brzine do 64 kbps i bio uključen u GSM tehnologiju. Zatim je slijedio GPRS (General Packet Radio Service), tehnologija koja je omogućavala prijenos podataka i mobilni pristup internetu putem mobilnog telefona brzinom do 80 kbps.

Nakon toga u Hrvatskoj su se počele primjenjivati tehnologije utemeljene na trećoj generaciji mobilnih komunikacija (3G), odnosno UMTS-u. Prijelazna faza između GSM-a i UMTS-a bio je EDGE (Enhanced Data Rates for Global Evolution), tehnologija koja pripada trećoj generaciji mobilnih mreža i koja je omogućila brži pristup internetu.

U T-Mobileu još nisu počeli komercijalno nuditi usluge iz UMTS mreže, pa se njihove usluge mobilnog pristupa internetu temelje na tehnologiji GPRS, čija je, pak, prednost velika pokrivenost, jednaka onoj GSM mreže.

Oba operatera nude još jednu tehnologiju pristupa internetu, no njezine su mogućnosti znatno ograničene. Naime, T-Mobile na 59, a Vipnet na 35 lokacija (obično hoteli, marine i prodajna mjesta) nudi pristup internetu putem WLAN-a (Wireless Local Area Network), koji omogućuje veliku brzinu bežičnog prijenosa podataka, čak 50 puta bržu od klasičnog dial-up pristupa internetu (do 11 Mbps), zbog čega ga zovu i Wi-Fi. Glavni je nedostatak što je maksimalni doseg WLAN-ova odašiljača 300-tinjak metara. Zbog toga se WLAN-ovi odašiljači, odnosno tzv. hot spots, postavljaju na prometnim mjestima. Vrlo često takav pristup internetu financira lokalna samouprava ili institucija u kojoj se hot spot nalazi.

Tako je, primjerice, pretraživanje interneta u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade besplatno, uz registraciju.

Najnovija tehnologija bežičnog pristupa internetu jest WiMAX (Worldwide Interoperability for Microwave Access), koji mnogi stručnjaci u svijetu smatraju najboljom alternativom fiksnom, DSL pristupu internetu. Naime, ta tehnologija teoretski omogućava brzine od 40 Mbps uz doseg od stotinjak kilometara. U praksi, svi korisnici u tom dometu dijele tih 40 Mbps pa brzine ovise o broju korisnika koji su istodobno na mreži.

Hrvatska agencija za telekomunikacije dosad je podijelila 42 koncesije za WiMAX u 11 županija. Najveći broj koncesija dobila je državna tvrtka Odašiljači i veze, no zasad je usluge koje se temelje na WiMAX-u komercijalno ponudilo samo poduzeće Novi-Net, i to na području Medimurske županije. Novi-Net, primjerice, nudi korisnicima najpovoljniji omjer brzine i cijena za flat rate (neograničen promet): za mjesečnu naknadu od 189 kuna privatni korisnici mogu neograničeno pretraživati internet brzinom od 768/256 kbps. Početak pružanja WiMAX usluga do kraja godine najavili su i Optima telekom i WiMAX Telecom. Neki operateri, poput VIPneta, WiMAX će rabiti kao dopunu svojim postojećim tehnologijama bežičnog pristupa internetu.

Bežični pristup internetu zasad još ne može brzinama konkurirati fiksnoj mreži, ali brzine koje može ili će uskoro moći ponuditi dovoljne su privatnim korisnicima te malim i srednjim poduzećima. Uspjeh VIPnetova Homeboxa, koji je bežični pristup internetu i mobilne razgovore marketinški zakamuflirao u fiksnu telefoniju i pristup internetu, pokazuje da je to što potrošač proizvod smatra kvalitetnim i cjenovno povoljnim katkad važnije od tehnološke definicije za koju se sada hvataju kritičari VIPnetova poteza. Takvih će slučajeva biti još više – da će veći naglasak biti na usluzi i njezinim troškovima nego na tehnologiji kojom se usluga ostvaruje. Prednost bežičnih tehnologija u tome bit će više raspoloživih neovisnih mreža i neovisnost o fiksnoj telefonskoj mreži koju kontrolira T-HT.

Poput ‘fiksnog’ pristupa internetu, i bežične mreže poput WLAN-a imaju i sigurnosnih problema. Na fiksnom su internetu to, primjerice, dialeri, programi koji se bez znanja ili pogreškom vlasnika instaliraju na računalo i umjesto na lokalni broj računalo na internet spajaju pozivajući brojeve u egzotičnim zemljama, obično uz astronomske troškove. Dok su korisnici modemskega pristupa internetu do nekle svjesni opasnosti, kad je riječ o WLAN-u, koji je relativno nova tehnologija, mnogi zanemaruju osnovne sigurnosne mjere. Naime, mnogi potrošači iskoristili su mogućnost da računala u stanu ili kući bežično povežu i spajaju na internet. Sva suvremena prijenosna računala uglavnom su već opremljena za spajanje na WLAN mreže pa će se bilo koje računalo s bežičnim adapterom u domet u vaše bežične mreže moći spojiti (logirati) u vašu mrežu. Jedan od osnovnih načina zaštite jest uključivanje WEP-a (Wired Equivalent Protection), odnosno programa za enkripciju podataka i identifikaciju uređaja na baznoj stanici. WEP omogućuje visoku, ali ipak ne apsolutnu sigurnost od neželjenih pristupa vašoj bežičnoj mreži i računalu.