Pozivati na procesuiranje ratnih profitera deset-petnaest godina nakon rata štetna je i neprevediva politička budalaština i plitki populizam.
Kada političari gorljivo krenu u kampanju ‘procesuiranja zločina’ da bi ostvarili ‘pravnu državu’, nekako se spontano sjetim dvojice već odavno mrtvih druga: druga Staljina i njegova državnog odvjetnika, druga Višinskog. U ‘procesuiranju’ su bili prvaci svijeta u svojoj kategoriji. Ipak, Staljinov Sovjetski Savez nipošto nije primjer funkcioniranja pravne države, već, naprotiv, stavljanja pravosuđa u političku službu da bi se uklonili politički protivnici.
Kod nas je sada ponovno u modi procesuiranje ratnih profitera i onih koji su se obogatili na kriminalnoj privatizaciji – upravo kao i u predizbornoj kampanji prije sedam godina. U zahtjevima za procesuiranjem najdalje je otišao predsjednik Mesić, ovaj put ipak neuobičajeno daleko, tražeći da se ratno profiterstvo okvalificira kao ratni zločin.
Tek je korak za njim Ivica Račan, koji baš ne želi da se profiterstvo proglasi ratnim zločinom, ali je za oštar pravosudni obračun s pretvorbeno-privatizacijskim kriminalom iz ranih devedesetih. Njegov logičar za zakonske prijedloge dr. Ivo Josipović odmah sjeda za računalo da to pretvori u, ni manje ni više, Ustavni zakon kojim će se regulirati procesuiranje. Premijeru Sanaderu upućen je otvoren izazov: ili će prihvatiti njihov prijedlog, što ne može, ili će biti obilježen kao protivnik procesuiranja, što si ne smije dopustiti. Vjerojatno će iznijeti neki treći put. HNS, naravno, podržava svaku Mesićevu inicijativu; HSP se pravi da ne primjećuje taj modni trend dok ne razmisli kako se izjasniti. Jedino je istarski župan Ivan Jakovčić odolio modi i izrazio rezervu u odnosu na taj novi zov na procesuiranje i sumnju u njegove rezultate.
Politički zov na procesuiranje kriminala iz devedesetih i medijska podrška koja ga prati potpuno su zasjenili razloge, domete, posljedice i moguće motive toga naoklo privlačnog zova. Račan i Mesić dobili su izbore 2000. upravo na obećanjima u vezi s procesuiranjem velikoga kriminala iz devedesetih. I što se dogodilo u sljedeće četiri godine? Uglavnom ništa. Na prste se mogu nabrojati (ozbiljno) primjeri kaznionirane pretvorbe. Da Hrvatska uistinu ima kompetentno i neovisno pravosuđe, zasigurno bi ih bilo više i bez posebnoga političkog zova na procesuiranje. No ipak, većina je privatizacija, kakve god bile, provedena prema zakonu. Privatizacijski koncept u Hrvatskoj nije bio najsretniji, ali bio je, kao i u ostalim tranzicijskim državama – meka za najdosjetljivije. Pravosuđe dosad nije sankcioniralo one koji su to učinili s one strane zakona. Deset-petnaest godina poslije pozivati na reviziju štetna je i neprevediva politička budalaština i plitki populizam.