Studija o (ne)izvedivosti

Na nedavnom gostovanju u Europi Sternu su pristupili ljudi iz Real Madrida sa željom da se u budućnosti uključe u NBA. Amerikanci bi voljeli da se to dogodi, ali svjesni su da to neće biti tako skoro.

Direktor košarkaškog odjela Real Madrida Vlade Divac predvodio je skupinu potencijalnih ulagača koja je 5. listopada u španjolskoj prijestolnici razgovarala sa Sternom o pristupanju vodećih europskih klubova NBA ligi. Saslušavši ih, Stern je objasnio što je sve potrebno da bi vodstvo NBA uopće razmotrilo takvu mogućnost.

‘Dobra je to ideja, jer je Europa postala ozbiljno tržište. Bit će nam drago razgovarati o tome i željno iščekujemo vaš prijedlog. Ipak, malo je vjerojatno da će se to ostvariti u skoroj budućnosti. Danas je potrebno 300 do 400 milijuna dolara za gradnju dvorane koja zadovoljava uvjete NBA-a, a još je 500 milijuna potrebno za stvaranje NBA kluba’, izjavio je Stern francuskom L’Equipeu.

Potrebno je naći vlasnika koji bi se definitivno htio okušati u tome. To je dugoročan plan, vjerojatno ostvariv tek za desetak godina, ali neka klubovi poput Real Madrida ostanu pripravni, poručio je.

Real Madrid nije se prvi dosjetio spajanja Euroljana s NBA ligom. Prvi se, dakako, dosjetio sam NBA, koji je izradio studiju o izvedivosti (feasibility study) takva projekta. Prvo su se suočili s nepostojanjem podrške javnosti za gradnju raskošnih višenamjenskih sportskih dvorana u većini europskih zemalja. Ipak, iduće bi se godine prikladna dvorana trebala otvoriti u Londonu, a planove imaju Madrid, Berlin i Moskva. Ta bi četiri grada, možda uz Köln ili Pariz, bili domaćini budućim mogućim klubovima Europske divizije NBA lige.

Prvi su problem, rekosmo, dvorane. Nije dovoljna velika sportska dvorana kakva će se (držimo palce) sagraditi i u Zagrebu za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. Sport je samo jedna od aktivnosti koja privlači američku publiku u tamošnja borilišta za košarku, baseball, nogomet i hokej.

Uvjet je dvorana s kapacitetom od bar 18.000 udobnih mjesta za navijače uz nekoliko stotina luksuznih loža za poslovnjake i sponzore te brojne prateće sadržaje, od golemog parkirališta, dječje igraonic, kafića i restorana do poslovnih prostora i dvorana za sastanke.

Europa ima samo jednu takvu dvoranu, i to u Kölnu, ne baš jakom košarkaškom središtu, no NBA smatra da je stvaranje kluba ‘ni iz čega’ manji problem od dvorane.

Dvorane za NBA moraju biti mjesto gdje će se obitelji i poslovnjaci opuštati i zabavljati, a sportska borilišta u Europi nisu namijenjena tome. U SAD-u, pak, samo mali postotak posjetitelja fanatično navija; ostali na utakmicu odlaze umjesto u kafić ili restoran. Upravo na takav profil gradana (bivelci srednje klase), s obzirom na nepostojanje prave navijačke kulture, i ciljaju američki vlasnici sportskih klubova.

Uza skupe dvorane i još skuplje momčadi problem je i velika udaljenost mjesta u kojima se igra te preustroj natjecanja. Bi li troškovi putovanja pojeli toliko novca da bi prošireni NBA postao manje isplativ za vlasnike? Kako će se klubovi s raznih kontinenata nositi s vremenskim razlikama? Ako ih i prevladaju prilagodbom kalendara natjecanja, on bi u tom slučaju postao vrlo nespretan i nezgodan za sponzore. Hoće li američki klubovi, posebno oni sa Zapadne obale i Srednjeg zapada, u Europu dolaziti u jednom navratu, biti na dugim turnejama? Hoće li europski klubovi dio sezone u cijelosti provesti u SAD-u, a drugi kod kuće?

Nadalje, današnji NBA ima 30 klubova od kojih svaki igra po 82 utakmice koje se ubrajaju u redovitu sezonu, a najbolji još jednu do četiri serije utakmica u doigravanju. Gotovo je nezamislivo da bi NBA produljio sezonu za još deset utakmica jer igrači i sadašnje obveze teško podnose. Jednako je nezamislivo da bi izbacio pet postojećih klubova – to se neće dogoditi. Jedina je mogućnost zadržavanje sezone s 82 utakmice, s time da bi svaki klub u prosjeku igrao manji broj utakmica protiv drugih klubova. Nedostatak takva sustava bio bi manji broj velikih derbija između klubova američkih metropolija, poput Los Angelesa, New Yorka, Bostona i Chicaga.

Liga je vrlo nesretna kad se u finalu nađu provincijski klubovi poput Miamija i Dallasa jer to smanjuje gledanost, a s njom i sponzorski udjel.

Treće je pitanje ujednačenje pravila. Očito bi i europski klubovi kao manjinski partner morali usvojiti američka košarkaška pravila, čime bi se dovršila američka kolonizacija europske košarke.

NBA klubovi zasad dolaze u Europu u sklopu NBA Live Toura, koji je nedavno doveo Philadelphiju 76-erse u Barcelonu, a L.A. Clipperse u Moskvu, gdje su obje američke momčadi, naravno, poražene. Osobito je oduševio CSKA namlativši Clipperse i zadavši još jedan udarac američkom ponosu nakon gubitaka reprezentacije SAD-a na zadnja tri velika svjetska natjecanja.

Upravo je to približavanje europskih klubova američkoj kvaliteti (u nekim slučajevima i nadmašivanje) zainteziralo Davida Sterna, koji bi jako volio kad bi u svoj sustav mogao usisati pet velikih europskih klubova i onemogućiti im da izvana sramote NBA.

No, prepreke koje dijele Europu od NBA prevelike su i za motiviranog Sterna, koji iako neće još dugo biti povjerenik ako NBA jednom i bude usisao neki europski klub.