Home / Tvrtke i tržišta / Supstitucija uvoza nekim tvrtkama privlačnija od izvoza

Supstitucija uvoza nekim tvrtkama privlačnija od izvoza

Hrvatska poduzetnička verzija supstitucije uvoza svodi se na poruku da se svi potencijalni izvoznici najprije moraju dokazati na domaćem tržištu, a tek onda ći van.

Idea uvozne supstitucije naizgled ima smisla: Vlada potiče razvoj domaćih proizvodnje svih proizvoda i usluga potrebnih zemlji. Uvoz stranih konkurentske proizvode obeshrabruje visoke carine i tarife, domaća se industrija subvencionira, među ostalima, i prečijenjenom domaćom valutom.

No takva državna politika, kakvu su sredinom prošlog stoljeća najviše primjenjivale zemlje Južne Amerike (a bila je popularna i u socijalističkim državama), pokazala se promašenom zbog niza negativnih posljedica. Naime, zaštićene domaća proizvodnja obično je rezultirala proizvodima inferiorne kvalitete namijenjenim isključivo domaćemu i eventualno užemu regionalnom tržištu. Sustav subvencija doveo je pak do rasta korupcije i parazitske psihologije među tvrtkama.

Pedeset godina nakon što je otpisana, filozofija uvozne supstitucije ponovno ima poklonike, i to u Hrvatskoj. Ovaj put, međutim, ona nije ni u kakvoj vezi s državnom ekonomskom politikom, već se ideja zamjene uvoznih proizvoda domaćima svidjela hrvatskim poduzetnicima.

Zvonimir Viduka je jedan od zagovornika rasta izvoza supstitucijom uvoznih proizvoda domaćima. Nije istina da cijeli svijet čeka naše proizvode. Da bismo u svijetu nešto uspješno prodali, moramo najprije taj proizvod uspješno prodavati na hrvatskom tržištu. Ekonomski teoretičari kritiziraju supstituciju uvoza, ali nju kroz razne oblike zaštite tržišta primjenjuju sve razvijene zemlje – smatra Viduka, direktor tvrtke Altpro, koju je početkom devedesetih osnovao s nekolicinom bivših kolega iz Končara. Tvrtka se specijalizirala za proizvodnju dijelova za željezničke sustave, a strategija je bila od početka upravo supstitucija uvoznih dijelova za željeznicu. Postupno je Altpro certificirao svoje proizvode u dvije tržišne niše i danas je jedini hrvatski član organizacije željezničkih proizvođača Europske unije.

Na ovogodišnjem Nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u Šibeniku održana su čak dva predavanja na temu supstitucije izvoza. Pomoćnik direktora Sektora za industriju Hrvatske gospodarske komore ing. Zoran Barišić u svojoj se prezentaciji usredotočio na ‘dopuštene’ državne poticajne mjere u supstituciji uvoza, kao što su subvencionirani krediti, jamstva, poticaji za marketing, edukaciju, standardizaciju i kvalitetu te aktivnosti nevladinih institucija, poput HGK-a, HOK-a, HUP-a i sl. Tvrtkama koje požele početi proizvodnju za tržišnu nišu koju na hrvatskom tržištu trenutačno drži strana konkurencija Barišić predlaže da počnu istraživati tržište i proučavati prednosti i slabosti uvozne konkurencije, zatim da se pozabave uvođenjem novih ideja i zamisli, definiranjem ciljeva kroz poslovni plan te na kraju stvaranjem robne marke.

Direktor Altproa nastavio je svoju prezentaciju supstitucije uvoza kao načina pronalaženja novih izvoznih proizvoda utemeljenih na znanju. Supstitucija uvoza je suluda ideja. To znači zatvaranje tržišta, manju konkurentnost i administrativne mjere kojima se to postiže. Jedina efikasna mjera supstitucije uvoza jest tečaj, a on je u Hrvatskoj u proteklim 11 godina bio premija na uvoz. Supstitucija uvoza je među ekonomistima danas napuštena ideja: s tom politikom ne možemo ući u EU, a to je za Hrvatsku jedino rješenje – smatra dr. Dražen Kalogiera, ugledni ekonomist i profesor na Visokoj školi za ekonomiju poduzetništva VERN.

Povijesna iskustva s politikom supstitucije uvoza podržavaju negativne stavove modernih ekonomista prema takvom pristupu. Nastala nakon velike ekonomske depresije 1929. godine, politika supstitucije uvoza smatra se da će se samodostatnošću smanjiti šanse da se takva velika kriza opet proširi diljem svijeta.

Politiku su u najvećoj mjeri prihvatile latinsko-američke države, ali, u konačnici, ona se pokazala promašenom. Proizvodi novoosnovanih industrija uglavnom su bili lošije kvalitete ili skuplji nego uvozni, a državne su subvencije demotivirale kompanije da ulažu u inovacije i poboljšanje efikasnosti. Uz to, domaća tržišta uglavnom nisu bila dovoljno velika i jaka, a milijuni deviza uloženih u obranu precijenjenih valuta na kraju su iscrpili monetarne rezerve, što je dovelo do dužničkih kriza u Južnoj Americi. Politiku supstitucije uvoza kratko su vrijeme primjenjivale i neke azijske zemlje, ali brzo su od nje odustale orijentiravši se umjesto toga na agresivno poticanje izvoza. Zadržali su, međutim, iz uvozne supstitucije dio o obrani domaćih tržišta carinskim i tarifnim barijerama.

Utješno je da hrvatska poduzetnička verzija supstitucije uvoza ima malo sličnosti s pravom teorijom te politikom. Naime, domaći zagovornici su od te strategije uzeli samo dio o proizvodnji za domaće tržište, pa se strategija sada svodi na poruku da se svi potencijalni izvoznici najprije moraju dokazati na domaćem tržištu, a tek onda ćemo van. To se kosi s trenutačno prevladavajućom idejom u ekonomsko-političkim krugovima da Hrvatska mora izvoziti pod svaku cijenu i da novi poduzetnici mogu uspjeti samo ako pronađu proizvod konkurentan na svjetskom tržištu. Stvarnost je, međutim, drukčija: stvarni poticaji za uvoz mnogo su veći nego za izvoz, a najuspješnija hrvatska poduzeća većinu svojih prihoda ostvaruju na domaćem tržištu.

Osim toga, mnoga vrlo često primjenjuju supstituciju uvoznih proizvoda, što je posebno vidljivo u nekim branšama, poput prehrambene, u kojoj uvozne proizvode ne štite strogi međunarodni propisi o zaštiti intelektualnog vlasništva. Primjerice, kad se prije desetak godina na domaćem tržištu sladoleda pojavio Dove, bio je to proizvod kakvog u Hrvatskoj dotad nije bilo. Ledo je vrlo brzo lanirao svoju liniju sladoleda King kojom je uspio gotovo istisnuti Dove s tržišta. Takve domaće inačice stranih proizvoda u domaćoj su prehrambenoj industriji gotovo pravilo. Idejom supstitucije uvoza vjerojatno se rukovodio i Končar kad je počeo sastavljati prijenosna računala pod svojim brandom.

Supstitucija uvoza uvijek budi loše sjećanje na taj trend iz vremena bivše države. Ali supstitucija danas ne znači više spašavanje tvornice totalno nekonkurentnim proizvodom ili puko kopiranje uvoznog proizvoda. Japan, Koreja i Kina već trideset godina provode najveću supstituciju uvoza i izvoz u povijesti. Mi imamo iskustva iz raznih zemalja, a njihovo načelo glasi – proizvodi koji domaća tvrtka proizvodi dovoljno kvalitetno ne može uvoz biti konkurencijom, makar uvozni proizvod bio čak i jeftiniji (Turska, Poljska). Supstitucija uvoza je za nas prije svega stvaranje novog proizvoda i nove izvozne prilike. Za opstanak na tržištu potreban je konkurentan proizvod, a takav proizvod ne dolazi niotkuda i ne stvara se na brzinu. Iza njega prije svega stoji visoka razina znanja. Zato se kod nas mnogi odlučuju baviti uvozom, a ne razvojem i inovacijama. Mnoge tvrtke poput nas postavljaju pitanje: čemu vlastiti razvoj proizvoda. Odgovor je jasan: ako se ne razvija vlastiti proizvod i izgubi domaće tržište, hrvatska proizvodno-ravno tvrtka zapravo ne može niti postojati – tvrdi Viduka.