U regiju – svatko za sebe

Jesen 2006. označava kraj godinama tinjajućih, a, kao što je danas vidljivo, zapravo poslovno-romantičarskih ideja o čvršćem udruživanju velikih hrvatskih tvrtki prije iskoraka u regiju.

Na relaciji Zagreb – Beograd počelo je spajanje trgovinskih dijelova Agrokor i Delte. Atlantic je u svoju vlasničku strukturu pustio njemačku razvojnu banku DEG. Kraš najavljuje da bi rado kupio skopsku tvrtku Evropa. Iz Podravke stižu signali da su u regiji najpoželjnije mete za preuzimanje Vitaninka i Bambi. A i iz Lure stižu najave da se ide u akvizicije u Srbiji i Makedoniji.

Zajednički nazivnik svih tih vijesti i procesa svodi se na tezu da jesen 2006. označava kraj godinama tinjajućih, a, kao što je danas vidljivo, zapravo poslovno-romantičarskih ideja o čvršćem udruživanju velikih hrvatskih tvrtki, koje su tako povezane trebale krenuti u regiju.

Potvrdio je to prije dva tjedna u razgovoru za Lider i Milan Artuković, većinski vlasnik Francka, riječima da ‘u Hrvatskoj ne postoji mogućnost udruživanja prehrambene industrije u konzorcije ili slično’.

• Pokušavali smo – prisjeća se Artuković – naći zajedništvo tako da se u odgovarajućoj sinergiji ne dira vlasništvo nego kapital. Kako za to u Hrvatskoj nema izgleda, okrenuli smo se prema van… Nama trebaju partneri s kojima ćemo stvoriti jaču asocijaciju na tržištu.

Kapitalno povezivanje o kojemu govori Artuković, pojednostavljeno rečeno, trebalo se svesti na osnivanje jedne moćne tvrtke, u svlasništvu najjačih domaćih igrača, koja bi se potom trebala probijati na tržišta u regiji i istodobno braniti, koliko god je moguće, pozicije na hrvatskom tržištu. Održano je mnogo za javnost zatvorenih sastanaka, počevši od onoga u Jaski prije nekoliko godina, ali uvijek je bilo previše ‘figa u džepu’. Tako Hrvatska neće dobiti neku novu moćnu Astru ili neki slični, kao što bi se to danas pomodarski reklo, ‘megaholding’. Svatko kreće sam za sebe.

Izgledi da ishod bude drukčiji vjerojatno su od početka bili mali. Teško je od dugogodišnjih suparnika na domaćem tržištu, pri čemu se uvijek nakupi i posve osobnih netrpeljivosti, stvoriti iskrene saveznike. Pridoda li se tome opasnost da svaki takav savez postane slučaj kojim se bavi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, neuspjeh je bio zagarantiran. A dodatno ga je ‘zacementirao’ izostanak bilo kakve konstruktivne uloge ove i prethodnih vlada koje su metodom mrkve i štapa, te uz jasnu strategiju razvoja, mogle natjerati domaće igrače na zajednički nastup prema van.

Idea može izgledati utopistički, ali zanimljiva bi bila studija koja bi odgovorila na pitanje što bi se moglo napraviti sa zbrojenim iznosima koje će za akvizicije i osvajanje vanjskih tržišta pojedinačno potrošiti svaka prehrambena tvrtka. Možda je pojedinačni nastup realniji, ali sigurno je da se sinergijom moglo mnogo više. Hrvatske će se tvrtke zadužiti za milijardu-dvije eura da bi osvajale regiju. Taj se veliki novac mogao efikasno upotrijebiti na različite načine.

Možda može poslužiti kao utjeha da poznavatelji prilika u EU tvrde kako je i na toj razini u pojedinih djelatnostima izostalo očekivano udruživanje najvećih europskih igrača. Umjesto da sklapaju međusobne saveze, europske tvrtke su se spajale s američkima ili azijskima da bi si međusobno konkurirale.

Jedini izuzetak su susjedi Slovenci, koji tradicionalno pokazuju zajedništvo kad treba ostvariti sinergijske efekte izvan granica zemlje. No to je već fenomen koji bi trebalo promatrati na razini ekonomske sociologije, ako takvo što uopće postoji.

Sve u svemu, pobijedila je pojedinačna logika prema kojoj svaki veliki hrvatski igrač traži svog partnera za nastavak rasta, bilo u obliku dioničara s kapitalom (Agrokor, Atlantic) ili u klasičnim nastojanjima da se kupnjom regionalnih konkurenata kupuje i regionalno tržište.

Povezivanje sa strancima nije dobra vijest za dobavljače velikih igrača. Svaki novi partner sa sobom donosi i svoje poslovne partnere, pa je veliko pitanje koja će ekonomija na kraju zabilježiti sinergijski dobitak, a koja gubitak.