Prosječna hrvatska IT tvrtka ima sedam zaposlenih i ne može sudjelovati na raznim javnim natječajima koji često pretpostavljaju velike prihode ili bankovna jamstva. Kad bi se njih nekoliko povezalo ili spojilo u poslovnu grupaciju, njihovo znanje, financijska moć i utjecaj na tržištu bili bi nezamislivo veći.
Domaća ICT industrija u 2004. godini brojila je više od 1.400 tvrtki i zaposljivala više od 23 tisuće ljudi. Neki bi rekli mnogo, no posljednji relevantni podaci analitičke kuće IDC pokazuju da će nam, zahvaljujući brzom razvoju tehnologija i potrebama tržišta, do 2008. godine nedostajati više od osam tisuća stručnjaka, većinom inženjera i programera. Prekliani je u Hrvatskoj samo osam ICT tvrtki upošljavalo više od 200 zaposlenih, i sve su pripadale sektoru telekomunikacija. Kad bi se nadležne institucije sada počele brinuti o tome kako generirati nove stručnjake, zatekle bi se u priličnome vremenskom škrcu.
Vjerujem da je trajni nedostatak institucija u kojima se obrazuju mladi stručnjaci osnovni problem obrazovnog sustava. Istraživanja pokazuju da Hrvatska još izvlači korist od specifičnih znanja stečenih u bivšoj državi. No, vrijedi se zapitati držimo li i danas u obrazovanju korak s modernim kurikulumima, koji se mijenjaju pod utjecajem intenzivnoga tehnološkog napretka. Te promjene u obrazovanju šire globalni prostor konkurentnosti, i pojedinaca i cijelih država. Moramo se zapitati koliko doista ulažemo u znanje – na sveučilištima i u centrima za istraživanje i razvoj – bez kojega je svaka rasprava o konkurentnosti ozbiljno ograničena. Svi ti podaci prilično su zabrinjavajući. Oni nedvojbeno ukazuju na važnost ulaganja u obrazovanje, ali i važnost okrupnjavanja i međusobne suradnje, jer globalno je tržište odavno krenulo tim putem.
Fragmentacija domaće IT industrije na visokoj je razini i ne dođe li vrlo skoro do okrupnjavanja, brojne male tvrtke zateći će se u problemima i sam će im opstanak biti stavljen u pitanje. Tada će im biti krivi svi: Europa, Vlada, država, konkurencija, a svi mi za svoj uspjeh ili neuspjeh ipak moramo odgovarati sami.
Uvijek zanimljiva tema, o kojoj često i rado razgovaram, jesu tvrtke koje nemaju nijednog zaposlenog, a stvaraju dodanu vrijednost. Njih se trebamo bojati više od konkurencije sa Zapada ili Istoka, jer su oni istinska nelojalna konkurencija. Tim bi tvrtkama nadležna tijela trebala pokucati na vrata i pitati ih kako je moguće takav rad.
Jedan posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj radi upravo u ICT industriji. Tako je u približno 1.200 domaćih IT tvrtki zaposleno oko 9.300 radnika, dok u samo 141 tvrtki u telekomunikacijskom sektoru radi gotovo 15 tisuća ljudi. Trend pokazuje da će se u informatičkom sektoru ta brojka povećavati, a u telekomunikacijskome smanjivati, ali proces konzolidacije telekomunikacijskog sektora neminovan je i on se posljednjih nekoliko godina postupno i događa. Prema vrlo grubim procjenama, podijelimo li brojke zaposlenih, čini se da u hrvatskoj IT tvrtki radi prosječno sedam zaposlenih. Male tvrtke tako prevladavaju na našem tržištu. One nemaju mogućnost sudjelovanja na raznim javnim natječajima koji često pretpostavljaju velike prihode ili bankovna jamstva, pa su nekonkurentne. Kad bi se njih nekoliko povezalo ili spojilo u jednu poslovnu grupaciju, njihovo znanje, financijska moć i utjecaj na tržištu bili bi nezamislivo veći. Povećala bi im se konkurentnost.
Jedan od danaka globalizaciji jest smanjenje konkurentnosti zapadnih država u odnosu na dalekoistočne, pogotovo kad je riječ o hardveru. Primjerice, proizvodnja hardvera u Kini je masovna, u izrazito velikim serijama i s gotovo nenormalno niskom cijenom rada. Slična je situacija i s tržištem softvera; njegova proizvodnja u Indiji posljedica je outsourcinga velikih softverskih tržišta prema zemljama s dovoljno velikim brojem visokoobrazovanih stručnjaka, uz nisku cijenu rada. Zapadnoeuropsko tržište također bi lježi prve slučajeve takvog trenda, budući da se sve više proizvodnje i razvoja seli u Indiju i Kinu. Kako da hrvatsko tržište softvera i hardvera doskoči tom fenomenu, teško je reći. No neosporno je da se s njima ne možemo i ne smijemo boriti njihovim oružjem – jer je njihovo oružje jače – naime, jeftinije je. Hrvatska industrija svoj prostor može naći samo u industrijskim nišama i u prodaji znanja.
Prostor za konkurentnost, pa čak i na polju hardvera, domaće bi tvrtke trebale tražiti u specijalizaciji i odabiru industrijskih niša, jer masovna proizvodnja postoji negdje drugdje i neusporedivo je jeftinija. Proizvodnjom dijelova za takozvane high-end proizvode domaći bi stručnjaci dobili prostor da na globalnom tržištu pokažu što znaju i mogu, a takvim tipom industrijske niše postali bi prepoznatljivi na tržištu. Zašto bi se mikročipovi za određene procesore ili industrijska računala proizvodili u Njemačkoj ili Francuskoj kad u Hrvatskoj posjećujemo znanje da ih proizvedemo? Prvo rješenje za plaćanje parkiranja mobitelom osmišljeno je i kreirano u Hrvatskoj, a danas ga koriste i Londona ili Praga.