Brojni medijski kritičari iznose niz primjera koji pokazuju da novinske članke umjesto novinara sve češće pišu korporativni oglašivači. Čak se i uvodnici pretvaraju u eksplicitne reklamne poruke. U Americi je 40.000 više PR-ovaca nego novinskih reportera pa se ne treba čuditi da je velik dio tekstova, čak i u tako uglednim tiskovinama kao što je Wall Street Journal, preuzet iz priopćenja za javnost.
Oglasaivanje je umijeće zarobljavanja čovjekove inteligencije dovoljno dugo da se time zaradi novac. Chuck Blore, partner u oglašivačkoj tvrtki Chuck Blore&Don Ruchman tom je izrekom pogodio ‘u sridu’ našeg sudioništva u stvaranju sveopće ovisnosti o nezauzatljivu šopingu. Otkad su mediji postali masovni, kompanije koriste to sredstvo komunikacije da bi što više ljudi informirale o svojim proizvodima. U tome nema nikakva zla jer se tako omogućuje da se inventivne zamisl podijele s drugima. Ali, tijekom vremena sofisticiranost oglašivačkih metoda i tehnika uvelike je napredovala, potičući, oblikujući i čak stvarajući konzumerizam i potrebe kojih prije nije bilo, ili pretvarajući luksuz u potrebu.
Različiti javni i privatni mediji podmiruju dio troškova oglasnim prihodima. Ali uz jačanje korporativne konkurencije rastu i zahtjevi da golemi izdaci za reklamiranje osiguraju odgovarajući materijalni učinak. Industrije troše milijune, pa čak i milijarde eura, da bi pridobili našu naklonost i utjecale na izbor njihovih proizvoda i ideja. Količina novca koju tako pribavljaju medijske kompanije golema je i sama je po sebi podrška. Ako se, dakle, objavi nešto što se ne sviđa oglašivaču, medijska kompanija riskira izgubiti velik dio prihoda potreban za opstanak.
Kao što je primijetio Noam Chomsky u svojem članku Što glavne medije čini glavnima (What Makes Mainstream Media Mainstream), i kompanije poput New York Timesa moraju klijentima prodavati svoje proizvode i objašnjavaju da su za NYT i druge slične medijske kompanije proizvod čitatelji (gledatelji i slušatelji), a klijenti korporativni oglašivači.
Naizgled je besmislica tvrditi da novine nisu proizvod, a klijenti čitatelji, kao što uobičajeno pretpostavili. Naravno, čitatelji kupuju novine, ali kao što Chomsky naglašava, oni odgovaraju obrascu demografije, i to je korisna informacija koju mogu upotrijebiti oglašivači.
New York Times je korporacija i prodaje proizvod. NYT zarađuje novac kad vi kupite novine, tj. sadržaj koji besplatno nudi na internetu. Taj i drugi mediji zapravo gube kad vi kupite novine. Morate prodavati proizvod na tržištu, a tržište su oglašivači, odnosno druge kompanije. Bilo da je riječ o televiziji, novinama, ili o drugim medijima, oni prodaju čitatelje, gledatelje i sl.
Ben Bagdikian, istaknuti medijski kritičar, u knjizi The Media Monopoly (Medijski monopol) iznosi brojne pojednostavnosti i primjere. Primjerice, u šestom primjeru opisuje pritisak na medijske kompanije da izmijene sadržaj i prilagode ga demografskim osbilježjima čitatelja, gledatelja, slušatelja itd. Mic po mic, medijski sadržaj postaje manje važan od tipa osobe na koju cilja oglas.
Bagdikian također upućuje na to da je pojam ‘davanja publici onoga što želi’ pomalo obmanjujući jer se više usmjerava na čitatelje, gledatelje i slušatelje koji si mogu priuštiti reklamirane proizvode, pa je to gotovo kao da oglašivačima date ono što žele.
Friziranje sadržaja također potiče ‘raspoloženje za kupnju’. Stoga je, kao što naglašava autor, ‘programiranje pomno oblikovano, neproturječno, lagano i nepolitično’. Analizirajući povijest oglašavanja u časopisima, zaključio je da se to događa već dugo. Utjecaj oglašavanja na časopise došlo je točku u kojoj uredništva postaju manje važna od oglašivačkih interesa.
Kao što upućuje Richard Robbins u knjizi Globalni problemi i kultura kapitalizma (Global Problems and the Culture of Capitalism), korporacije raspolažu golemim snagama za odnose s javnošću (PR). U SAD-u je 170.000 zaposlenika u PR-u, a zadaća im je da manipuliraju vijestima, javnim mišljenjem i javnom politikom u interesu svojih klijenata. Oni brojnošću nadmašuju novinske reportere. Jedno je istraživanje provedeno 1990. pokazalo da gotovo 40 posto novinskog sadržaja u prosječnim američkim novinama zapravo potječe od priopćenja odjela za odnose s javnošću i sličnih izvora. Columbia Journalism Review izvijestio je tada da se više od pola članaka u Wall Street Journalu temelji jedino na korporativnim priopćenjima za novinare. Američke korporacije troše na oglašavanje gotovo polovinu svote koju država troši na obrazovanje, upozorava Robbins.
U travnju 2002. BBC je emitirao dokumentarac Stoljeće sebe (Century of the Self), osvrćući se na uspon konzumerizma u 20. stoljeću. U raspravi o ulozi medija prozvano je novinarstvo promijenjeno nakon što su velike kompanije postale sve utjecajnije.