Hrvatska nije bila dovoljno konkurentna

Autor: Dragana Radusinović

13 listopada, 2006

I ako je Hrvatska ostvarila veliki napredak na listi globalne konkurentnosti zemalja, taj je skok od 13. na 51. mjesto vrlo varljiv. O tome smo razgovarali s Goranom Radmanom, predsjednikom Microsofta za Jugooistočnu Europu i članom Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Iako hvali hrvatski napredak, najviše pozicioniran domaći menadžer u jednoj globalnoj kompaniji ističe da u hrvatskom napretku nije vidljiv konzistentan i sinkroniziran rad u svim segmentima nacionalne strategije, a napredak u pojedinim sektorima ostvaren je zahvaljujući pojedincima. U razgovoru za Lider Radman otkriva da se, nakon političko-medijske i menadžerske, u ‘trećoj’ karijeri želi baviti radom na sveučilištu.

Hrvatska se uspela na ljestvici konkurentnosti za 13 mjesta, a inovacije su dospele na izvrsnu 45. poziciju. No, hrvatsko gospodarstvo ne doživljavamo previše inovativnim. Gdje su te inovacije? – Još se ne može analitički govoriti o uzroci pomaka u konkurentnosti. Riječ je prije o dojmovima, a kvalitetniju analizu tek treba napraviti. Konačan rezultat vidjet će se tek na osnovi uspješnosti gospodarstva i njegovog poslovanja. Indeks inovativnosti čine mnogi pojedinačni faktori koji se mjere i vrednuju. Ti su faktori naglo skočili zahvaljujući započetim aktivnostima na tom području. Ali treba pričetki i vidjeti kakvi će biti stvarni učinci inovacijskih mjera, posebno onih dinamičnih aktivnosti na području visokog obrazovanja, koji zahtijevaju više vremena, a već danas upućuju na pozitivan rezultat. Pomaci su vidljivi i u dugo zapostavljanoj znanstveno-istraživačkoj djelatnosti, kako u javnim institutima, tako i u kompanijskim centrima. Vidljiva je inovativnost u djelu gospodarstva koji se bavi uslugama, posebno marketingu, te u izdavačkoj djelatnosti. Nije toliko riječ o novim proizvodima koliko o novim inovativnim načinima na koje njihovi proizvodi stižu na tržište, o novim komunikacijskim kanalima i korištenju novih tehnologija, te dizajnu kao važnom inovativnom činitelju. Sve to stvara dojam dinamične inovacijske aktivnosti.
Inovacije, dakle, dolaze iz prodajnih odjela, a proizvodne ipak zaostaju? – O inovacijama se kod nas još govori tradicionalno, misli se prije svega na stvaranje novih proizvoda. Industrijskom proizvodnjom u svremenom svijetu dominiraju proizvođači novih tehnologija. Područje proizvodne konkurencnosti pomaknulo se prema sposobnosti upotrebe i korištenja tehnologije. U segmentu usluga prostor konkurencnosti mnogo je širi i ne zahtijeva velika ulaganja. Tradicionalne usluge moguće je komunicirati tržištu na sašvim drugi, kreativni način i to jest inovacija – dizajn, branding, reklama i niz drugih elemenata. Primjerice, dizajniranje boce za Studenu i reakcija Jane nakon toga inovativni je pomak. Sadržaj se nije promijenio, voda je i dalje ista, ali se odnos prema tržištu i svijest o tome promijenila. Rezultat je uspješan izvoz i prodor obaju proizvoda na vanjska tržišta koja prepoznaju inovativni dizajn.
Koliko je hrvatski IT sektor konkurentan i u kojoj su mjeri svjetska izvješća o konkurencnosti toga sektora relevantan pokazatelj? – Posljednjih nekoliko godina obavljeno je dosta istraživanja domaćeg IT tržišta. Sve studije, više na osnovi objektivnih, tvrdih pokazatelja, a manje na osnovi dojmova, šalju slične poruke. IT tržište u Hrvatskoj stagnira. Činjenica da se nisu dogodili ni bitno negativni ni pozitivni pomaci, govori tome u prilog. Svi se u svijetu izuzetno trude snažno napredovati upravo u tom segmentu, i to ne samo Indija i Kina već i Moldavija, Armenija, Rumunjska, a da ne govorim o tranzicijskim liderima Estoniji i Sloveniji. Mnoge su se zemlje odlučile aktivnim mjerama podržavati dinamični razvoj i rast tog sektora ne samo zbog mobiliziranja nacionalnih resursa znanja i obrazovanja i uvećanja inovacijskog kapaciteta već i zbog kritične važnosti tog sektora za uspješnu transformaciju drugih, tradicionalnih sektora gospodarstva i izlaska na druga tržišta.
U čemu mi grijesimo, pa je rezultat stagnacija? – Ne grijesimo mnogo, ali i ne činimo dovoljno. Hrvatski IT sektor pati od istih boljki od kojih trpe i ostale grane gospodarstva. Riječ je o usitnjenoj i neorganiziranom sektoru s relativno malobrojnom ili skupom radnom snagom, tradicionalnom obrazovanju, slabe mobilnosti i neodgovarajućih upravljačkih vještina. Stranih direktnih investicija i poduzetničkog kapitala nema u tom sektoru zbog visokih infrastrukturnih troškova i administrativnih peripetija. Ima i vlastitih slabosti. U tom se sektoru previše inzistira na visokokvalificiranim i elektrotehničkim znanjima. Informatički sektor doživljava se rezerviranim samo za inženjere informatike, a nema odgovarajućih viših i srednjih obrazovnih kapaciteta koji bi davali kvalificirane radnike, tražene u informatičkoj industriji. Recimo, programere. Kod nas inženjeri s fakultetom završavaju na programerskim radnim mjestima. Oni su preskup kadar za te poslove, uvjetno rečeno, KV poslove informatičke industrije. Predugih i preskupo školjemo za manje vrijedne poslove, pa se ne treba čuditi da je bugarski ‘developer’ na IT tržištu tripot jeftiniji. Logično je da domaće tvrtke koje žele raditi lohn poslove ili poslove prema narudžbi gube na inozemnim natječajima.
Imamo li mi radnih mjesta za vrhunske kadrove koje proizvodimo? – Obrazovni su nam resursi dovoljno kapacitirani, ali nedovoljno disperzirani. Zagrebački FER je u odnosu na ostala sveučilišta prekapacitiran, ali je najbolji i za njim postoji potražnja. To što trećina diplomaca odlazi u inozemstvo nije problem. Hrvatska ipak ne generira dovoljno veliku potražnju za tom vrstom obrazovanja. IT usluge nisu tražene u mjeri u kojoj bi to trebale biti imajući na umu ukupnu gospodarsku i socijalnu razvijenost. Tradicionalno se posluje u velikom dijelu gospodarstva, a ni javni sektor ne generira dovoljno potražnju na tržištu. Velike tvrtke još imaju goleme informatičke odjele koji funkcioniraju na autarkičnom principu i rade prema narudžbi za vlastite potrebe. To nije dobro za tržište. Danas je u svijetu takav koncept uglavnom napušten i većina informatičkih usluga kupuje se na tržištu. Kod nas se premalo outsourcinga, premalo se usluga kupuje na otvorenom tržištu, a to utječe i na relativnu nerazvijenost informatičke industrije. Previše je vrlo malih poduzeća koja ni kao cjelina ne čine dovoljno velik informatički sektor koji bi Hrvatska trebala imati ako želi biti dinamična tranzicijska zemlja.
Pišete doktorsku disertaciju. Na koju temu? – Čisto teoretsku, bit će to funkcionalistička kritika europske integracije.

I koja je teza vašega rada? – Najprije bih istaknuo da sam proeuropski orijentiran, ali i eurorealist. Europa je, čini se, u posljednjih 20 godina napravila mnogo pogrešaka u institucionalizaciji europske integracije. Neuspjeh europskog Ustava samo je indikator ozbiljnijih problema u oblikovanju integracijskih mehanizama. Prevladao je federalistički naučni pragmatičnijeg pristupa koji je pomoću radnju, stvaranje i oblikovanju euointegracijskih tokova od Drugoga svjetskog rata do danas. Europska zajednica za ugljen i čelik te ostale kasnije formirane zajednice kojima je naposljetku EEZ postao krovno udruženje izraz su takvog funkcionalističkog pristupa. Eurotom, Eurobus, Eureka itd. nastali su u to vrijeme. Nasuprot tome prisutno je nastojanje da se donese zajednički ustav u trenutku kad se još i ne nazire nešto kao europska nacija. Ustav bez definiranog teritorija i nacije teško može proći. Pokušaj preslikavanja koncepta nacionalne države na europsku razinu osuđen je na propast. Moja je teza da nacionalne države ne mogu biti konstitucionalni okvir za Europsku uniju i da neće raditi za afirmaciju europske ideje. Europska integracija mora se graditi na drugim integracijskim modelima, a rekao bih da funkcionalistička doktrina i iskustva funkcionalnog zajedništva pružaju obilje korisnog i inspirativnog materijala za to.

Je li odlazak u konzultante i vaš plan B? – Razmišljam zaista o tome, ali ipak me u trećoj karijeri više privlači akademiska ideja. A eventualno u dodiru s njom i neka povremena konzultantska. Mislim kako bi bilo dobro da određeni broj menadžera, koji osjeća akademski eros, prihvati povremeni, a možda i stalni angažman na sveučilištima i poslovnim školama. Tradicionalni akademski sektor više ne može zadovoljiti potrebe dinamičnog obrazovanja, pa ni u menadžmentu, bez suradnje s ljudima iz prakse, onima koji proživljavaju mijene i dinamiku gospodarstva kroz vlastiti posao. Ne treba od svih to očekivati, ali još ima ljudi koji posjeduju strast, želju i volju baviti se takvim poslom.

Microsoft navodno planira sudjelovati u financiranju MedILS-a u Splitu i spominju se veliki iznosi. Koliko u tome ima istine? – Ima istine, ali ne govorimo o iznosima. Riječ je prije svega o suradnji između našeg korporacijskog istraživačkog centra u Cambridgeu, koji je nositelj naše europske znanstvene inicijative i podrške različitim istraživačkim projektima u Europi, i MedILS-a na obostrano zanimljivim i šire važnim projektima i programima. S druge strane, smatrajući da je riječ o vrlo važnom projektu za suvremeni razvoj znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj, naša je lokalna podršnica Microsoft Hrvatska preuzela obveze i s međunarodnim i lokalnim partnerima pomaže MedILS-u u izgradnji vlastite informatičke infrastrukture i resursa.

A što je s pripovijestima o donacijama u milijunima dolara? – MedILS će svakako morati, da bi opremio iznimno skupe laboratorije, računati na donacije svjetskih mecena i institucija koje se time bave. Gates fondacija je jedna od onih kojima se Institut može obratiti, ali ja ne mogu o tome spekulirati.

Vratimo se konkurentnosti. Nakon dobrih ovogodišnjih rezultata, kako postići da iduće godine budemo bolji? – Nakon praćenja trendova posljednjih pet godina stvari su prilično jasne. Čak i ako neka reformska aktivnost nije dovršena, a postoji, ona je primjećena. Ništa se ne može napraviti kratkoročnim kampanjama niti treba uzimati indekse konkurentnosti zdravo za gotovo. Nekad treba svjesno raditi i protiv pojedinih indikatora konkurentnosti, a u korist vlastite strategijske vizije. Dugoročan strateški program i kontinuirani rad na njemu svakako su važniji od nastojanja da se zadovolji svaki indikator konkurentnosti. Nisu nam i neće svi biti podjednako važni. Zašto bi nam bilo važno npr. imati jeftinu radnu snagu? Mnogo je važnije imati dobro educirano radništvo i socijalno stabilno društvo.

Je li u tom smislu nakon pet godina posve razvidno na kojim indikatorima više inzistiramo, a na kojima manje? – Ne, ja bih rekao da se to ne vidi. Tamo gdje se nešto radilo, došlo je i do promjena, ali nije riječ o konzistentnom, sinkroniziranom radu na svim segmentima strateške cjeline. Promjene se brže događaju tamo gdje postoje ljudi ili timovi odlučni da nešto naprave, a tamo gdje takvih ljudi nema, vidljiv je zaostatak. To se podjednako može identificirati s resorima u Vladi kao i sa sektorima gospodarstva.

Dakle, napredak u konkurentnosti ne slijedi ciljeve zacrtane strategijom? – Na dokumentu Ureda za strategiju predano je radila Martina Dalić sa suradnicima, i on je izrazito kvalitetan, ali sâm dokument neće ništa postići. Oni koji ga provode, moraju ga i razumjeti. Primjećuje se da još ne postoji ni u Vladi, ni u gospodarstvu kritična masa koja bi aktivnosti mogla usmjeriti prema onome što je zaista strateški bitno. Tamo gdje su pojedinci osviješteni, na djelu je koincidencija, ali ne timski i projektni rad na realizaciji strategije.

Na što bi se trebali koncentrirati? – Na javni sektor, brže uklanjanje administrativnih barijera poduzetništvu, jer cjelina zaostaje za privatnim sektorom. Drugi segment su ljudski resursi, dugoročno najvažniji za Hrvatsku. Kratkoročno, treba nam niz mjera koje će osloboditi inovativnost i kreativnost malih i srednjih poduzeća. Posebno trebamo mjere koje će pomoći već uspješnim da budu još uspješniji. Dobar primjer je projekt 20 ključeva koji je pomagao zdravim tvrtkama da bolje strukturiraju i usklade svoje poslovanje. Vlada bi trebala vidjeti tko su uspješni i što se može napraviti u upravi i javnom sektoru kako bi oni bili još uspješniji. Više bi se trebalo bi baviti takvima nego spašavanjem neuspješnih. Čini mi se da su društvena energija i javni kapital još angažirani na tome da se umiri, socijalno stabilizira i sanira ono što je loše. Nijedan radnik danas ne bi imao ništa protiv da mu netko dođe i kaže kako za njega ima petogodišnji plan. Taj plan uključuje dužnosti i obveze i države i radnike. Nitko razuman ne bi odbio plan. To se kod nas tako ne radi, već na mnogim mjestima nastaju socijalni konflikti i čuvaju se lažna radna mjesta. Nije stvar u tome hoćemo li mi u brodogradnji i željeznici sačuvati radna mjesta, nego hoćemo li ih transformirati kako bi ponovno postali radno produktivni u korist radnika, poduzeća i cijele nacije.

Hrvatska nije bila dovoljno konkurentna

Vezani članci

Tko je tko

I tvrtke imaju negativan prirodni prirast

ETIKA U POSLOVANJU

Agencijsko bilo