Specijal

‘Kava za malog čovjeka’ glasila je ideja vodilja osnivača Johanna Heinricha Francka, s kojim je 1827. od prvih poslovnih koraka krenuo prema svjetskom uspjehu.

Franck je bio i ostao ‘ILUSTRACIJA poduzetničkog modernizma’. U privatnim spisima Johanna Heinricha Francka stoji rečenica: ‘1827.: prvi pokušaj tvorničke proizvodnje cikorije’. Tada 35-godišnji trgovac iz Vaihingena, gradića bavarske pokrajine Ludwigsburg, upravo se vratio iz Francuske, odakle je donio zapise o običaju francuskih seljaka da prže korišten cikorije i od njega prave mrljani i krepak topli napitak. Bilo je to razdoblje jedinstvene ‘povijesne utrke cikorije, ječmenog slada i kave’. Pobjedila je kava, ali početkom 19. stoljeća Johann Heinrich Franck sa svojom je idejom da cikoriju pretvori u ‘kavu za malog čovjeka’ krenuo od prvih poslovnih koraka prema svjetskom uspjehu.

Ulaganja su bila znatna – trebalo osigurati uzgoj i berbu, potom sušenje, pakiranje i prodaju. Od trgovca, Franck je postao uzgajivačem i propagatorom plemenite cikorije, Edelzichorie, koja je početkom 19. stoljeća u Njemačkoj bila gotovo nepoznata. Ne bi li se ohrabrio u svom pothvatu, Franck je ‘posudio’ lavove s gradskoga grba i njima obilježio vreće i kutije preradene cikorije. Čim je put poslovnog uspjeha bio prokrčen, lavove je zamijenio značajniji mlinac za kavu.

Uspjeh je bio trenutačan. Činilo se da su kupci samo čekali proizvod poput Franckove cikorije. Doručak s kavom uz kruh i maslac više je prihvatljiv na sjevernoj strani svijeta. Franckov proizvod kupci nisu nazvali kavovim od cikorije, nego jednostavno Franck-Kaffeeom. Kada su konkurenti pokušali oponašati Francka, tržište je već razlikovalo ‘pravog Francka’ od ostalih sličnih proizvoda.

Johann Heinrich Franck imao je iz dva braka četvrtastero djece. U sezonskoj godini povukao se u mirovinu i još petnaest godina pratio kako njegovu ideju razvijaju sinovi, koji je govorio: – Ja sam rođen u Vaihingen, ali za vas je Vaihingen premalen.

Nove generacije temeljile su razvoj na otvaranju novih pogona što dalje od izvorišta – kako carinska ograničenja ne bi bila prepreka izvoznim prodorima. Bio je to začetak poslovnog procesa koji danas nazivamo ekonomskom globalizacijom. Prve Franckove međunarodne postaje bile su Linz, Basel i Milano, a tada se počelo razmišljati o malome srednjoeuropskom gradu koji se brzo razvijao – poput Agrama. Nakon poznatog proučavanja tehničke kulture ovog područja, 1892. godine u Zagrebu je utemeljeno poduzeće Franck, kao dio njemačkoga multinacionalca Heinricha Francka Sohnea. Bio je to važan korak u prodoru na tržište jugoistočne Europe, ali osnivač tada nisu ni slutili da će se jednog dana i matica preseliti u glavni grad Hrvatske.

Tražilo se mjesto na gradskoj periferiji, gdje zemljište nije skupo, a prometno je dobro povezano, pa je izabrana lokacija na Črnomercu, u neposrednoj blizini Zapadnoga željezničkoga kolodvora. Danas je ta lokacija u središtu Zagreba, a u njoj su, osim proizvodnje, smještene i Ekonomika, Komercijala i Uprava tvrtke.

Zagrebačka tvornica Franck počela je s proizvodnjom 21. lipnja 1893. Uz nju je na moslavačkim poljima započela sadnja plemenite cikorije i podignuta je otkupna stanica i sušionica u Bjelovaru. Tri godine nakon Zagreba, Franck je prešao Atlantik i započeo proizvodnju i u SAD-u, a isti principi odredili su i američku lokaciju.

Heinrich Franck govorio je kako on i njegova tvrtka ‘služe tržištu’. Istodobno se razvijala i usmjerenost prema zadovoljnom radniku – socijalna politika u velikim tvrtkama bila je još posve nepoznata, dok je Franck imao blagajne uzajamne pomoći.

Poslovne vizije Francka nikada nisu obuhvaćale sezonu ili dvije, već epohe. Tradicija ne postoji zato da oteža nove iskorake, nego da ih olakša – stav je koji se u današnjem Francku kristalizirao u jasan poslovni princip. Zato su se bez suvišnog odlaganja donosile odluke koje su do danas posve izmijenile proizvodni asortiman Francka.

U više od 114 godina, unatoč promjenjivoj političkoj karti svijeta, Franck je sačuvao ime i uspio obraniti poziciju lidera na hrvatskom tržištu prehrambenih proizvoda, kave, čajeva, snacka i drugih prehrambenih proizvoda. Privatizacijom je, godine 1992., poduzeće postalo 100-postotno vlasništvo zaposlenih i registrirano kao dioničko društvo. Danas je njegova tehnologija proizvodnje cjelokupnog asortimenta među najmodernijima na svijetu.