Kod nas je dio industrijske tradicije nepovratno uništen i stvorena je nova struktura malih i srednjih uslužnih poduzeća. U istraživanju provedenom 2001. u Međimurju ustanovili smo da je gotovo 67 posto poduzeća i obrta nastalo između 1991. i 2001., što znači da je samo trećina osnovana prije. A ako je Međimurje tek tada oblikovalo svoju strukturu poduzeća, u drugim krajevima Hrvatske ona je nastala tek poslije – tumači dr. sc. Drago Čengić, voditelj Centra za istraživanje poduzetništva pri Institutu za društvena istraživanja Ivo Pilar.
-
Tradiciju, pak, mogu isticati samo tvrtke koje su preživjele bar jedan ljudski vijek, čime dokazuju da su usidrene u posao, da imaju tržište i da ih vode ljudi kojima se tvrtka nije dogodila slučajno, već im je to životna opredijeljenost.
-
Jesu li u prednosti tvrtke koje ističu tradiciju? – Ne vjerujem da je tradicija odlučujuća za položaj na tržištu, ali u određenim konstelacijama može pomoći. Tržište je uvijek suvremeno i obraćamo mu se u onda to tržište može cijeniti.
Neka poduzeća smatraju da poglađuju potrebe potrošača i u svoje predstavljanje uvijek ubacuju slogane iz misije tvrtke, primjerice ‘mi se brinemo o vama, ali i o prirodi’. Postoji i običaj da se tradicija iskazuje kao dio organizacijske kulture, gdje se ističe da tvrtka nagrađuje najbolje. Dio tvrtki u informatičkom sektoru često će isticati tradiciju inoviranja. Primjećuje se i postmoderni povratak tradicionalnim načinima proizvodnje hrane. Neke tvrtke u načine proizvodnje, primjerice kruha i peciva, nastoje uklopiti što više starih receptura pa svoje proizvode plasiraju pod sloganom ‘tako su nekada radile naše bake’. Temeljna je poruka – mi nismo od jučer, ali slijedimo potrebe suvremenoga potrošača.
- Što se s tradicijom dogodilo u tranziciji? – Tranzicija je veliki razarač naše industrijske tradicije. Specifičnije, ne tranzicija, nego privatizacija i nesposobnost očuvanja zdravoga dijela naših industrijskih poduzeća. Procesima industrijalizacije nakon Drugoga svjetskog rata razvila su se važna industrijska poduzeća koja su osamdesetih godina bila u različitim fazama razvoja. Neke se moglo spasiti da je bilo vizije i političke volje, neke, na žalost, nije. Nakon toga je privatizacijom ugašen velik dio hrvatske industrije. Umjesto nove, modernizirane industrije, razvila se tzv. špekulantska ekonomija. Primjer je propalo Sljeme, na čijim se prostorima planiraju veliki projekti – stanovi, prometnice, poslovni objekti.
Industrijsku tradiciju razorila je tranzicija, odnosno privatizacija i nesposobnost očuvanja zdravog dijela naših industrijskih poduzeća.
-
Nije li jedan od razloga nestajanja starih poduzeća taj što su bili produkt bivšega političkog sustava? – Da, ali poduzeća su bila produkt političke situacije i u Sloveniji, gdje se dio uspio sačuvati djelomice zbog privatizacije u kojoj se direktori nisu smjenjivali u političkoj sječi kadrova. Gorenje je poduzeće koje je također niklo iz socijalističke institucionalne sredine, ali uspjelo se transformirati i prerasti u europskoga pro.
-
Danas se ipak primjećuju neki znakovi oživljavanja gospodarstva i prisjećanja na nekadašnje vrijednosti. Podravka, primjerice, svoju novu kampanju temelji na sjećanju na običaje koje vežemo uz bake i majke. Jesu li to znakovi preispitivanja tradicionalnih vrijednosti radi stvaranja nove kvalitete? – Tradiciju obnavljaju rijetke tvrte koje su preživjele tranzicijski kaos i dio pravih poduzetnika koji je s poduzećima stvorenim sredinom devedesetih došao do granica rasta kada mora razmišljati o izlasku na regionalno tržište i o konkurenciji koju će zateći u regiji. Zbog zahtjeva novoga rasta pokušava se pokazati da su brandovi u nekim djelatnostima prisutni u mnogim generacijama. Podravka u tom primjeru upotrebljava postmodernu nostalgiju. Nostalgija je prisutna u svakom brendiranju proizvoda koji nas podsjeća da je taj proizvod vezan uz više generacija.
