Hrvatske građevinske kompanije mogle bi uskoro profitirati od poslova gradnje velike infrastrukturne mreže Jugoistočne Europe koja, osim transportne mreže, uključuje i gradnju telekomunikacijskog sustava, sustava vodoopskrbe kao i sustava opskrbe energijom. Naime, stručnjaci procjenjuju da sadašnji infrastrukturni izgled Jugoistočne Europe prilično zaostaje za prosjekom razvijenih europskih zemalja, zbog čega se samo u gradnju transportne mreže do 2020. godine namjerava uložiti čak četiri milijarde eura. Optimisti procjenjuju da bi se tim ulaganjem do tada mogao dosegnuti prosjek razvijenih europskih zemalja. Hrvatske građevinske kompanije imaju veliku šansu aktivno sudjelovati i izvući korist iz tog infrastrukturnog preokreta. No, da bi sudjelovale u podjeli kolača, domaće se kompanije trebaju na vrijeme i ciljano početi širiti u regiji, uspostaviti produktivna regionalna partnerstva, dosegnuti kritičnu međunarodnu veličinu te pronaći alternative načine financiranja vlastita rasta.
Zemlje Jugoistočne Europe, poput Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Albanije, Rumunjske i Bugarske su, osim što imaju nezadovoljavajuće nizak standard infrastrukture, k tome vrlo slabo povezane. Upravo je jedna od glavnih infrastrukturnih prednosti zemalja Jugoistočne Europe njihova transportna mreža. Još potkraj 2004. Svjetska je banka procijenila kvalitetu cestovne i željezničke povezanosti te regije i utvrdila prilično loše stanje koje zahtijeva hitan angažman.
Prema studiji Svjetske banke samo je 28 posto jezgre glavnih cesta Jugoistočne Europe bilo u dobrom stanju! Preostalih 25 posto trebalo je novu površinu, na 24 posto cesta trebalo je popraviti asfalt, dok je 23 posto bilo u tako lošem stanju da se preporučila veća obnova ili čak ponovna gradnja. Situacija se razlikovala od zemlje do zemlje: hrvatske ceste općenito su bile u dobrom stanju, za razliku od albanskih cesta, koje su progašene najlošijima. Studija je pokazala i omjer sagrađenosti cesta prema broju stanovnika pojedine zemlje. Tako, primjerice, na svakog austrijskog državljanina dolazi 14 metara ceste, dok je u Hrvatskoj količina sagrađenosti cesta po stanovniku samo 6,3 metra. U cijeloj Jugoistočnoj Europi ima 240.000 kilometara cesta i 55 milijuna stanovnika, odnosno samo 4,4 metra cestovne mreže po stanovniku, što je tri puta manje od prosjeka razvijenih europskih zemalja.
Kad je riječ o željezničkoj mreži regije, situacija je neusporedivo lošija. Samo 10 posto od 34.000 kilometara pruge i 10 posto od 3.000 lokomotiva u dobrom je stanju, dok je ostatak ni u dobrom ni lošem, ili u lošem stanju. Nedostatak ulaganja u posljednjih nekoliko godina doveo je do velikog smanjenja funkcionalnosti željeznice. U toj će situaciji transportna mreža regije još vrlo kratko odolijevati povećanju opsega prometa. Zbog toga su ministri zemalja regije zajedno s UN-om u srpnju 2004. potpisali Memorandum razumijevanja u kojem su se obvezali poticati razvoj transportne mreže Jugoistočne Europe. Cilj suradnje je međusobno povezati sve zemlje regije zajedničkim razvojem infrastrukture.
Europska komisija predložila je da se najprije definira jezgra transportne mreže regije koja bi se povezala sa strateškom europskom transportnom mrežom. Rezultat toga bila bi široka mreža sastavljena od nekoliko glavnih paneuropskih prometnih koridora. Glavna je ideja koridora povezivanje važnih gradova, rijeka i mora cijele Europe.
U slučaju Jugoistočne Europe koridori IV., V., VIII., IX. i X. povezali bi glavne gradove, Jadran i Crno more s Europskom unijom, a glavna transportna mreža Jugoistočne Europe bila bi duga 6.000 kilometara. Hrvatska u toj mreži ima vodeću ulogu, s obzirom na to da se važni paneuropski koridori V. i X. sijeku u našoj zemlji. Koridor X. najkraća je ruta između Zapadne Europe i Turske (azıjski dio), dok koridor V. osigurava cijeloj Središnjoj i Istočnoj Europi i Rusiji izravan put najblizoj mediteranskoj luci – Rijeci.
