Ništa neobično

Političari pokreću afere u trenutku kada to odgovara pojedinome političkom taboru, a ne onda kada državno odvjetništvo prikupi dokaze da je netko prekršio zakon

Ništa neobično

kad predizborna kampanja počne, sudionici nastoje što više ocrniti protivnika kojega smatraju najzbiljijim. Nije neobično niti to da njihovi savjetnici smišljaju podvale kako bi javno kompromitirali protivnike. Tako se i u nas, iako je do izbora vjerojatno još godinu dana, vrlo intenzivno razmjenjuju pljuvački rafali između SDP-a i HDZ-a. Očito su procijenili da je i jednoj i drugoj strani najranijija točka – korupcija, odnosno poštenje. Zasad je teško prognozirati tko će ostati ‘popljuvaniji’ u okršaju između Račanovih promotora ‘crvenog međe’ i Sanaderova obrambenog stožera. Također je još prerano prognozirati koliko će dojam o ‘poštenju’ biti presudan u budućem izbornom rezultatu.

Naime, to da hrvatski politički sustav pati od usta-jalosti, korupiranosti političara i državne uprave te korumpiranog i neefikasnog pravosuđa, postalo je gotovo općim mjestom.

Toliko općim da birači već unaprijed percipiraju političare kao nepoštene, kao da boluju od kakve kronične bolesti. I vjerojatno dojam da je netko malo nepošteniji o drugoga neće biti ključan pri odabiru. Na kartu poštenja mogao bi zagrati netko novi, netko tko nije već petnaest godina u ovom rotirajućem političkom sustavu.

Stoga je pitanje

koliko je uopće i Račanu i Sanaderu politički isplativa unakrsna vatra aferama Verona i Madison, koja se pretvorila u nadmetanje optužbama: tko je želio uzeti proviziju na prodaji Plive? Ili afera Brodospit, koja upućuje na korupiranost Sanaderovih su-radnika? No koja će vjerojatno, nakon nekoliko sjeća HDZ-ovih glava, dobiti nastavak u ponovnom otvaranju afera Lenac, koja će stvoriti dojam da su i Račan i suradnici imali sličnu praksu. Odnosno, na upravljanju državnim vla-sništvo stjecali su stranačke ili osobne profite i taj im je interes bio iznad općeg dobra. Ili, u prijevodu – nije bitno što će biti s Plivom poslije prodaje, nego tko će uzeti proviziju. Na kraju toga pljuvačkoga ping-ponga, oba će suprotstavljena tabora ostati tek jednako – popljuvana.

Međutim, za opće dobro i opću političku higijenu u nas bilo bi korisno raščišćavanje pokrenutih afera, utvrđivanje istine o tome što se dogodilo i utvrđivanje odgovornosti za ono što je učinjeno – i političke i kaznene, ako postoji.

No, za to bi trebalo imati

efikasnu i nekorumpiranu policiju, efikasno i nekorumpirano državno odvjetništvo, efikasne i nekorumpirane sudove. A mi toga nemamo, niti je bilo kome iz rotirajućih suprotstavljanih političkih tabora istinski stalo da takav sustav bude izgrađen. Jer je opasan, ponajprije za njih same. Zato afera pokreću političari, preko svojih medija, u trenutku kada to odgovara pojedinome političkom taboru, a ne onda kada državno odvjetništvo prikupi dokaze da je netko prekršio zakon i oštetio državne interese. Zato se one usmjeravaju prema pitanju – tko je kome smjestio, a ne tko je što učinio? Čak što više, obično se nikad ne utvrdi tko je uistinu što učinio. Zato čak i neki prigodni krivci najvećih afera, koji u sklopu političkog show-programa protiv kriminala završe u zatvoru, poslije gotovo dobiju aureolu žrtve – jer dokazi su sumnjive kakvoće, pa ispada da su u jednom trenutku bili tek prigodni Pedro za vješanje. Zato se unaprijed neuvjerljivim čini najavljeni Sanaderov obračun s korupcijom i organiziranim kriminalom, u kojemu će navodno hapsiti i pri-padnike vlastite stranke, a već se gotovo zna i koje i kada. Zato se jednako neuvjerljivima čine Račanove kritike Sanadera da Hrvatska neće biti spremna za EU zbog neodlučnosti u reformama i borbi s organiziranim kriminalom. Njegova je odlučnost u tome, naime, također već poslovična.

Zato se Čačićeva predizborna turneja po selima, pjesma sa selja-cima, posjet konjima, bez pokušaja da bilo koga uvjeri u svoje poštenje, trenutačno čine marke-tinski korisnjim za vlastitu izbornu kampanju od es-depeovsko-hadezeovska prepucavanja u vezi toga tko je veći lopov. Politička je javnost naime već prilično zasićena lovom na lopove u sklopu predizbornih show-programa, raspravama tko je kome smjestio, koji završavaju pritvaranjem pikzibnera.

Toliko zasićena da jedan lopov sa stilom i još po-kojom korisnom vještinom, koji se ne bavi sitnim podmetanjima – možda čak uspije osvojiti političke simpatije.