Dok danas svaka banka ima risk management, u fondovskoj se industriji situacija popravlja nakon donošenja novog Zakona o investicijskim fondovima koji propisuje postojanje direkcije nadzora (Middle Officea) u društvima za upravljanje fondovima te provođenje mjera upravljanja rizicima. S obzirom na to da su fondovi kupovna strana na tržištu kapitala, primarna im je zadaća uložiti imovinu u rizične vrijednosne papire na domaćem i inozemnom tržištu kapitala.

• Dakle, cilj nam je namjerno biti izložen riziku, i to primarno tržišnom, jer je to jedini način da se ostvari zarada. Za razliku od banaka, mirovinski fond nema rizičnu pasivu, tj. obveze, pa upravljanje rizicima ima drugačiju namjenu – kaže Mladen Latković, risk menadžer u Raiffeisen mirovinskom društvu za upravljanje obveznim mirovinskim fondom.

• Imovina mirovinskih fondova je prije svega izložena tržišnim rizicima, tj. neizvjesnostima promjene cijena vrijednosnih papira i tečajeva stranih valuta. Kod obvezničkog dijela portfelja prisutan je i kreditni rizik, a u poslovanju s financijskim derivatima i rizik suprotne ugovorne strane (counterparty risk). Iako je kod poslovanja fonda prisutan i operativan rizik, on se prije svega odnosi na društvo koje upravlja fondom, jer ono mora nadoknaditi gubitak ako se eventualno napravi pogreška – objasnio je Latković.

Nadzor se u fondovima sastoji od kontrole operativnih rizika, čime se pogrške nastoje smanjiti na najmanju moguću mjeru, izračuna različitih vrsta rizika te mjerenja uspješnosti poslovanja mirovinskog fonda. Tržišni rizici eliminiraju se korištenjem npr. deviznih forwarda za zaštitu promjene tečaja. U slučaju financijskih kriza stvari se mogu naglo promijeniti pa je, kaže Latković, potrebno raditi dodatne analize za razne križne situacije kako bi se vidjelo otkuda dolaze opasnosti. Treba imati na umu, dodaje, da je veći rizika u principu nemoguće ukloniti – mogu se jedino prebaciti na druge sudionike na tržištu.

Page 3

Tema tjedna

Kako će rizicima upravljati domaća naftna industrija

Iako je i dosad u najvećoj hrvatskoj kompaniji postojalo upravljanje rizicima, ono je bilo parcijalno i nepovezano na razini korporacije. Ove godine počela je primjena novog sustava upravljanja projektima, a od lipnja i proces upravljanja rizicima u cijeloj Ini, čime ona postaje jedna od rijetkih domaćih kompanija s razvijenim risk managementom. Autor jedinstvene metodologije je direktor Službe za upravljanje kvalitetom u SD Naftaplina Milan Lažeta.

• Odabrali smo pet područja utjecaja mogućeg rizika – zdravlje i sigurnost ljudi, okoliš, budžet projekta, vrijeme realizacije i kvaliteta projekta – objasnio je Lažeta.

U Ininom se slučaju pod projektom smatra i stjecanje nematerijalne i financijske imovine, što znači da se za zapravo cijelo poslovanje provodi procjena i vrednovanje rizika. Osnovni princip je raščlamba projekta u aktivnosti, jer su rizici uvijek vezani uz njih te određivanje konteksta u kojem se odvija neki projekt. Primjerice, nije isto nešto raditi u Siriji i u Hrvatskoj. Prvi je korak u ovom modelu prepoznavanje rizika i popisivanje opasnosti koje iz njih proističu. Ključni dio čitavog procesa je drugi korak ili procjena vjerojatnosti da će se ta opasnost dogoditi, a odgovornost za to pada na leđa voditelja projekta, koji mora znati pogoditi i stupnjevati te vjerojatnosti. Zatim se gleda kako će ta procijenjena vjerojatnost utjecati na svako od odabranih pet područja utjecaja rizika.

Primjerice, razina utjecaja 1 na zdravlje i sigurnost ljudi znači da je prisutan zanemariv rizik, dok razina utjecaja 5 označava mogućnost zadoštenja višestrukih smrtnih ozljeda. U Ini su se odlučili na kvalitativno određivanje rizika, a kvantitativna metoda koristi se samo za područje budžeta i vremena realizacije, gdje su izražene brojčane vrijednosti – razina utjecaja 5 znači prekoračenje budžeta za više od 10 posto, odnosno prekoračenje vremena završetka projekta veće od 30 posto. Zatim se slaže matrica rizika, iz koje proizlaze tri područja rizika – niski, srednji i visoki. Što sada? – Ono što je u zelenom području samo dalje pratimo, dok za žuto i crveno područje radimo plan odziva na rizik – objašnjava Lažeta.

Prvi je način pokušaj izbjegavanja rizika, zatim podjele rizika ili prenošenja rizika na nekoga. Ako se rizik ne može izbjeci, treba vidjeti kako je moguće ublažiti njegove posljedice ili u krajnjem slučaju svjesno ući u rizik, ali se unaprijed pripremiti na negativne posljedice. Na kraju, potrebno je imati nekoga tko će proces upravljanja rizicima nadzirati, pratiti i o njemu izvještavati.

Zasad se kao pokusni kunič u dijelu Ine koristi domaći softver Risko, koji je patentirao prof. Marko Bešker, a koji treba dodatno prilagoditi zahtjevima Ininog poslovanja. No, odabir konačnoga softverskog rješenja za risk management još nije gotov. Tako bi cijela Ina, osim dijela Naftaplina koji će i dalje koristiti svoj softver temeljen na Monte Carlo simulaciji za procjenu geoloških rezervi ugljikovodika, trebala imati jedinstven sustav upravljanja rizicima.