Industrija koju je država otpisala?

Page 2

Propast obućara

Ako se uopće može povjerovati da među hrvatskim obućarima postoji tvrtka koja već dva desetak godina nema većih poslovnih stresova, to je varaždinski Bambi. Ta obiteljska tvrtka Tomislava Škoke danas zapošljava 160 radnika, a svoju stabilnost temelji na činjenici da izrađuje isključivo dječje cipele pod vlastitom robnom markom. Proizvodnja, kaže Škoko, stalno raste, dobit iznosi vrlo solidnih pet posto ukupnih prihoda, izvoz čini 15 posto proizvodnje, a uvoze samo repromaterijal kojega nema na domaćem tržištu.

U Bambiju posebnu brigu vode o dizajnu, marketingu i distribuciji, tako da 60 posto proizvodnje ostvaruju u sklopu vlastite mreže. Veliki skok očekuju upravo u idućoj sezoni, jer već sada bilježe 30 posto veće narudžbe. Zato je više nego razumljivo da ne traže inozemnoga strateškog partnera, a i da ne razmišljaju o doradnim poslovima. Trenutačno im je veća briga nedostatak mlade kvalificirane radne snage, jer je obućarstvo u školskom sustavu potpuno zanemareno. Od države su 2005. prvi put dobili sredstava za poticanje razvoja, koja ulažu u nove proizvodne tehnologije i daljnje širenje maloprodajne mreže.

Koprivničani mogu govoriti o sreći da je Polančec, po lokalpatriotskoj liniji, bio detaljno upućen u Slogine dubioze. Usporedbi radi, obućarska je industrija 1990. u Hrvatskoj zapošljavala između 25 i 30 tisuća obućara, kožara i pripadajućih trgovaca. Danas se ta proizvodna brojka kreće oko 7.000 radnika. Od toga je njih gotovo 80 posto zaposleno u šest županija sjeverozapadne Hrvatske. Ponajviše ih je, pak, u Varaždinskoj i Međimurskoj županiji, koje u toj radnointenzivnoj i niskoakumulativnoj industriji imaju polovinu svih hrvatskih obućara. Inače, 90 posto obućarske proizvodnje usmjereno je u izvoz, godišnje u vrijednosti koja prelazi 300 milijuna dolara, ali golemim dijelom samo u neisplativim doradnim poslovima.

Socijalni je problem još izraženiji time što barem tri četvrtine zaposlenih čine žene niže obrazovne strukture. Naposljetku, a to je začijelo i ključni problem, plaće u obućarstvu i…

Page 3

Propast obućara

kožnoj industriji dostižu tek 50 posto hrvatskog prosjeka.

SSSH-ov granski Sindikat tekstila, obuće, kože i gume, čiji je predsjednik Josip Zidanić, nedavno je napravio analizu plaća u većini od 160 obućarskih i kožarskih tvrtki. Koprivnička Sloga u 2005. prosječno je isplaćivala neto plaću od 2.060 kuna, Jelen je imao samo 1.870 kuna, Meiso iz Goričana (625 radnika) 2.002 kune, Ivančica iz Ivanca (750 radnika) 2.431 kunu, Provel iz Varaždina (98 radnika) 2.444 kune, Borovo – kožna obuća iz Borova (203) 2.464 kune, Pellis iz Sesvetskog Kraljevca (212 zaposlenih) 3.000 kuna…

Industrija koju je država otpisala?

Obućari se često osjećaju otpisanom industrijom. Navode slučaj Slovenije, koja je uoči ulaska u EU sanirala stanje u ključnim obućarskim tvrtkama. Među onima koji su godinama najglašniji u vapajima upućenima Banskim dvorima je Strukovna grupa tekstilne i obućarske industrije u Gospodarsko-socijalnom vijeću Međimurske županije, koja nudi i rješenja.

Uz uvijek prisutnu tezu o nerealnom tečaju kune, od Vlade se očekuje da pomogne u zbrinjavanju radnika sa smanjenom radnom sposobnošću, da se izvoznicima putem poticaja prizna godišnja stopa inflacije u visini fakturirane realizacije, da zakonodavac selektivno pristupa određivanju najniže osnovice za obračun mirovinskoga i zdravstvenog osiguranja, da se prvi sedam dana bolovanja u radnoinzenzivnim granama iskazuje na teret HZZO-a te da on snosi i troškove bolovanja koja traju iznad 30 dana, ali i da se porezi i doprinosi na plaće ustupe tvrtkama za povećanje plaća. Vlada bi trebala uvesti nultu stopu carine za sav uvozn materijal koji služi izradi finalnog proizvoda koji se ne proizvodi u Hrvatskoj, olakšati uvoz strojeva za izvozne poslove i pripomoći zajedničkim nastupima na inozemnim sajmima, svim sredstvima sprečavati vrlo prisutni rad na crno i sprečavati uvoz nekvalitetne uvozne robe prema dampilškim cijenama.

Međimurci predlažu i mjere za rješavanje tehnološko viška u obućarstvu, primjerice, sufinanciranje troškova za prekvalifikacije te sufinanciranje troškova otpremnina. U spomenutom strukovnom udruženju tvrde da sve te mjere ne iziskuju odviše proračunskih sredstava, odnosno da je riječ o desetima milijuna kuna, dok se pomoć brodogradnji ili poljoprivrede mjeri u milijardama kuna.

Vlastite robne marke i trgovine

Obućarima ostaje da se ugledaju na tvrtke koje su pronašle svoje mjesto na tržištu. Među velikima, opterećenim naslijedom, tom je kruhu trenutačno najbliža već spomenuta Ivančica, koja se uspjela profilirati u izradi vlastitih robnih marki, pogotovo u izradi dječje obuće, a i sve više izvoziti na tržišta EU i Rusije. Ivančica je iz vlastite akumulacije uspjela sagraditi i novi proizvodni pogon.

Ohrabrujući su pomaci i u Borovu – kožnoj obući. Taj je nasljednik nekašnjega socijalističkog mastodonta posljednjih mjeseci počeo primati nove radnike, s obzirom na to da je također uspio razviti vlastite brandove, ponajprije u ženskoj obući, tako da sada 90 posto prihoda ostvaruje od proizvoda nastalih na temelju vlastite pameti. Orijentaciju na vlastite robne marke, gdje je borba na tržištu i najsloženija, još je potkraj devedesetih godina promovirala privatna tvrtka Mr. Joseph iz Duge Reze, vlasnika Josipa Boljara, koja je ostalima ukazala na važnost razvijanja vlastite distributivne mreže.