Dva scenarija za kupnju Plive.
Prema prvom scenariju, jedan od konkurenta odustaje od daljnjeg natjecanja, dok druga opcija podrazumijeva nastavak pripremanja do 25. listopada, datuma kada obje kompanije moraju predati posljednje ponude.
Odustajanje je moguće iz više razloga, a jedan od njih jest i taj da jedan od konkurenta odluči za dionicu Plive dati ‘nemoralno’ visoku ponudu u nadi da će na taj način izbaciti takmaca iz igre. Oba konkurenta, naravno, priželjkuju odustajanje drugoga, što je vidljivo i na osnovi dosadašnjih poteza. Naime, Barrovo oprezno ‘dizanje letvice’ (najprije je ziheraški ponudio samo 743 kune, a nakon Actavisova povećanja ponude za 52 kune, povećava ponudu za samo 25 kuna) više je nego očit dokaz da američka kompanija isipavala bilo takmaca u nadi da će ovaj odustati. Barr je oprezan jer ne želi preplati Plivu ako konkurent odustane, a ne treba zaboraviti niti činjenicu da Barr za svoje poteze mora dobiti odobrenje dioničara koji dosad nisu s oduševljenjem promatrali dizanje ponuda.
Za razliku od Barra, koji u svojoj strukturi nema nekog većeg dioničara, Actavis ima dioničara koji drži 30 posto dionica te stoga sigurno lakše donosi odluke o daljnjim potezima u preuzimanju. S druge strane, islandsku kompaniju ograničava prezaduženost, a olakšavajući je faktor da je 20 posto dionica Plive već kupila po znatno nižoj cijeni, tako da će u konačnici platiti Plivu manje nego Barr, odnosno može ponuditi pet do deset posto više.
Odustajanje jednog konkurenta moguće je i bez pretjeranog povećanja cijene, ako ona prelazi okvire onoga što su si kompanije zacrtale kao ‘plafon’. U Actavisu su se sigurno ponudili da će Barr odustati zbog afere ‘Verona’ i činjenice da bez državnog udjela američka kompanija teško može doći do željenih 50 posto plus jednu dionicu. Izuzme li se državni udjel, onaj koji kontrolira Actavis te trezorske dionice Plive, Barru je na raspolaganju samo 56 posto dionica, a uvijek postoji određeni dio dioničara koji iz nekog razloga ne žele prodati dionice.
