Politička sekcija

Neuvjerljivo demantirane napise o Buseku koji lobira za Beograd ne treba tek tako otpisati, nego prepoznati kao probne balone.

Nakon petnaestogodišnjega hrvatskog puta prema Bruxellesu, putnike je zahvatila panika: možda na kraju puta, kao posljednja stanica iz magle ipak izrođeni Beograd? Beograd – kao središte CEFTA-e koja, ispuštanjem članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO-u), što je bio uvjet za pristup, postaje samo nasljednikom imena bivše Srednjoeuropske asocijacije slobodne trgovine. Takva nova CEFTA postaje para van za povezivanje trgovinskoga i političkog nereda i nestabilnosti na periferiji Europe. Način na koji se Hrvatska našla u tom društvu valjalo bi izučavati kao model vanjske politike vođene bez koncepta i kompetencije, uza štetu koja se kumulira.

Da bi se potpunije sagledao taj salto mortale, valja pratiti deklariranu orijentaciju hrvatske vanjske politike, razvoj regionalnih inicijativa i karijeru Erharda Buseka u posljednjih desetak godina. U drugoj polovini devedesetih jedan od prioriteta hrvatske vanjske politike bili su pristupni pregovori WTO-u, jer je članstvo u toj organizaciji bilo uvjet za pristup CEFTA-i, a potom i EU, svojevrsna potvrda da je riječ o trgovinski uređenoj državi. Sredinom devedesetih razvija se i niz regionalnih inicijativa za države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Najviše publiciteta dobile su dvije američke inicijative: SECI i potom Pakt o stabilnosti. Obje su podrazumijevale uklanjanje trgovinskih prepreka u Jugoslovenskoj Europi, slikovito slo-bodan protok Coca-Cole, bez ambicije da se bave razvojem nekih zajedničkih institucija na tom prostoru ili ponovnim političkim povezivanjem novih država. Sustavni koncept novoga balkanskoga regionalnog povezivanja razvijao se u njihovoj zavjetrini, pod formulom: Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija jednako ‘nova balkanska zajednica’. Autorstvo dakako dolazi iz Londona, kao i svi balkanski državni koncepti u posljednjih stotinu godina. Isti je koncept upravo nedavno, kao britansku doktrinu svjetskog poretka, javno elaborirao Blairu bliski britanski diplomat Robert Cooper. Između dvaju koncepata održavanja regionalne stabilnosti – hegemonije i ravnoteže snaga – Cooper se zalaže za hegemoniju, kao trajnije rješenje. Srbiju, kao balkanskog hegemonu, britanska je politika dosljedno podržavala i tijekom ratova devedesetih, začetke nove regionalne zajednice prema britanskom konceptu valja pratiti još tijekom Mirovne konferencije iz ’93. godine, okvir je potom preseljen u Europsku komisiju kao Zapadni Balkan. Imao je svoje uspone i padove, ali koncept se nije mijenjao.

Bivši austrijski premijer Erhard Busek pojavljivao se kao europski pogrebnik američkih regionalnih inicijativa, nakon što bi SAD za njih izgubio interes. Tako je ‘pokopao’ SECI, a sada i Pakt o stabilnosti. Pritom je regionalne inicijative pretvorio u sredstvo vlastite egzistencije, lobirajući usput za austrijske tvrtke. Jedino se hrvatskim vlastima uspio prodati kao autoritet i osoba od utjecaja, koju se sluša čak i kad radi za svoje osobne, a suprotno hrvatskim interesima. Stoga i neuvjerljivo demantirane napise o Buseku lobistu da Beograd bude središte nove CEFTA-e ne treba tek tako otpisati, nego uzeti kao probne balone. Jer upravo to je Erhard Busek, koji je našao za sebe novu regionalnu inicijativu: stari britanski koncept uređenja Balkana pod paravanom nove CEFTA-e.

Što se zapravo dogodilo? Putujući prema EU, suočen s (britanskim) pritiskom povezivanja zapadnog Balkana u trgovinsku uniju (za početak), Sanader je zaigrao na kartu nove CEFTA-e, Balkana proširenog Moldavijom. I bio bi to uspio manevr da nije napravljen neoprostiv sadržajni propust. Pristajanjem da članice nove CEFTA-e ne moraju biti članice WTO-a, hrvatska je administracija sama sebe priključila društvu trgovinski neuređenih država, poništivši sav desetogodišnji trud i ustupke učinjene da bi se izdvojila iz toga društva. No to i ne čudi ima li se na umu da na jednoj strani postoji čvrst politički koncept i sustav koji ga ostvaruje, a na drugoj su putnici u EU, koji bez vlastitog koncepta i bez definirane donje točke pregovora ispunjavaju uvjete: jednom kao konvoj, drugi put regata, treći put kao lokomotiva, četvrti kao most regionalne suradnje. Da bi na kraju slavili to da središte nove udruge neuređenih i nestabilnih država neće biti u Beogradu, nego u Novom Sadu.