Home / Biznis i politika / Svi vjerujemo da zaslužujemo bolje, ali to zasad nemamo

Svi vjerujemo da zaslužujemo bolje, ali to zasad nemamo

Svi vjerujemo da zaslužujemo bolje, ali to zasad nemamo.

Lansiranjem svojih predizbornih slogana Račan je skrenuo pozornost na pitanje sadržajnog razlikovanja dviju najvećih političkih stranaka. Ivica Račan krenuo je tragom Claudije Schiffer i Andy McDowell. Jer mi to zaslužujemo. No za razliku od dviju dama koje nas u ime velike kozmetičke tvrtke uvjeravaju da zaslužujemo lice bez bora i postojanu boju kose, Ivica Račan i njegov tim odsad pa sve do izbora nastojat će nas uvjeriti da zaslužujemo pošteniju i bolju Hrvatsku. Lako je igrati se sloganima, mnogo je teže poduprijeti ih odgovarajućim sadržajem, dakle učiniti ih uvjerljivima.

Da bi to obećanje bilo uvjerljivo, Račan mora objasniti što bi to on i njegov tim činili bolje i poštenije od IVE Sanadera i njegove Vlade te kako bi to činili. A pogledamo li stajališta i poteze bivše Račanove i sadašnje Sanaderove Vlade u vezi s ključnim pitanjima hrvatske politike, bitnih razlika zapravo nema. Osim pojedinačnih optužbi za nepoštovanje kojih će, kako se izbori budu približavali, biti sve više, riječ je o istoj politici, vođenoj prije činovničkom inercijom nego političkom vizijom.

Efektan predizborni napad na Sanaderovu Vladu bila bi liberalizacija tržišta nekretnina strancima. Svjesni su toga i Račan i Sanader. Ali napadne li Račan Sanaderovu Vladu zbog nedovoljne zaštite hrvatske imovine, dobit će odgovor da je nje-gova, dakle Račanova vlada potpisala s Europskom komisijom sporazum (SSP) koji na to obvezuje. Zgodno bi bilo zaigrati i na kartu neriješenih granica sa susjednim državama, tim više što slovenska Vlada barem dvaput godišnje zaoštrava to pitanje do razine međudržavnog ekscesa. Ali postavi li Račan to pitanje, zacijelo će dobiti odgovor da je upravo on, bez stručnih konzultacija i protivno stajalištima tadašnje komisije za granice, dogovorio s Janezom Drnovškom sporazum o razgraničenju, koji slovenska strana i dalje koristi kao svoj adut.

Mogao bi sad Račan prozvati Sanadera zbog povećanja vanjskoga duga, kao što je prije prethodnih izbora Sanader prozivao njega, ali, s obzirom na unaprijed znani odgovor, nije uputno dirati u to pitanje. Mogao bi mu prigovoriti da se njegova Vlada ipak principijelije od Sanaderove postavila u odnosu prema haaškom tužiteljstvu, ali to nije pitanje na kojemu bi Račan i SDP mogli dobiti bitno više glasova.

Već je očito da Račanov tim priprema statistiku kojom će pokazati kako Sanader nije pokrenuo Hrvatsku, kao što je predizborno najavljuvao. Kao što je očito i da Sanader ima spremnu svoju statistiku, prema kojoj je Hrvatska takorekuć u razvojnome galopu. Pitanje je tko će biti uvjerljiviji tumač statistike. Dok dvije najjače stranke vode sadržajno gotovo istovjetnu, činovnički inertnu politiku, bolji izborni rezultat donijet će uvjerljiviji interpretatori tih, suštinskih istih programa.

Za kvalitativne promjene ili, sukladno Račanovu sloganu ‘za bolju’, a prema Sanaderovu ‘za pokrenutu’ Hrvatsku, nedostaje vizije, strategije i kvalitetne birokracije koja bi je ostvarila. Ili na primjerima. Vizija, to je ono kad Franjo Tudman, koji nije pojava imao o ekonomiji, usred rata otvara radove na tunelu Sveti Rok, uz podsmijeh opozicije i svih realekonomista. Jer vidi da je to zapravo kamen temeljac autoceste koja povezuje zemlju i koja će biti ključ razvoja. Kvalitetna administracija jest ono kad Radimir Čačić, koji pojma nema o politici, prepozna prioritet i nađe načina da sagradi tu cestu. Fahidiotsku administraciju čine oni koji računaju da će se cesta isplatiti tek za deset-petnaest godina.

A aktualna hrvatska politika obju velikih stranaka danas je možda najšišnija Plivi: dobro nasljede koje se postupno troši, menadžment koji je skinuo zapadne menadžerske trendove i manire, teambuildinge u Keniji, brainstorminge u Colorado, propustivši (pred)vidjeti kamo ide farmaceutska industrija. A kad se već nadoše pred stranim preuzimanjem, pitanje svih pitanja glasi: kako iz toga izvući najviše osobne koristi, a da se to ne primijeti. I objasniti da je to baš trendy. Pritom se ipak vidi da je ‘Claudiji’ kosa spaljena u seoskom salonu, dok ‘Andy’ neuspješno skriva rošav ten. Mi možda vjerujemo da zaslužujemo bolje, ali to zasad nemamo.