1. Stopa gospodarskog rasta

Ekonomska analiza otkriva pokazatelje budućih kretanja ekonomskih pojava i procesa. Upućuje na izvore budućih pozitivnih ili negativnih kretanja, pruža podatke na temelju kojih ekonomska politika bira mjere i instrumente pomoću kojih sprječava buduće neželjene pojave, a potiče buduće poželjne učinke.

Bit postajanja ekonomske politike, a i same države, jest rast standarda njenih građana i povećanje kvalitete života. U industrijskoj civilizaciji, u kojoj živimo, životni standard građana ne može rasti bez većih realnih plaća, većih mirovina i većih prihoda od kapitala. Plaće, mirovine i prihodi od kapitala mogu rasti samo ako se ostvaruje gospodarski rast. U protivnome, izostane li gospodarski rast ili je malen, standard može rasti samo jednom dijelu društva na teret drugoga. Zbog toga je temeljni ekonomski pokazatelj stopa gospodarskog rasta.

U Hrvatskoj se od 1999. do 2003. godine povećava stopa gospodarskog rasta od -0,9 posto (1999.) do 5,6 posto (2002), odnosno 5,3 posto u 2003. godini. Nakon tog uzlaznog trenda gospodarski rast je u 2004. pao na 3,8 posto, odnosno, prema preliminarnim podacima, na 4,3 posto u 2005. godini. Takav pad znači gubitak potencijalnog bruto domaćeg proizvoda od gotovo tri milijarde tekućih kuna.

Realna stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u prvom kvartalu 2006. godine bila je šest posto. To je izvrsno. Međutim, za kvalitetnu ocjenu tog podatka važno je da se taj rast ostvaren u odnosu na BDP u prvom kvartalu 2005. godine, najnižem u posljednjih nekoliko godina. Zbog toga je mnogo kvalitetniji podatak o BDP-u u prvom kvartalu ove godine u odnosu na prosječni kvartalni BDP prošle godine. Vrijednost proizvodnje prvog kvartale ove godine bila je 39 milijardi, odnosno gotovo tri posto manje od lanjskog prosjeka. Taj pokazatelj upozorava na mogući negativni trend.

Analizom kretanja tekuće proizvodnje, s većom se vjerojatnošću može govoriti o ovogodišnjem gospodarskom rastu. Indeksi industrijske proizvodnje u prvom polovini 2006. pokazuju izrazitu nestabilnost, odnosno cikličnost, ali s trendom opadanja. U travnju i lipnju industrijska proizvodnja u Hrvatskoj imala je čak negativne indekse, a prosječna stopa rasta opadala je sa 6,6 posto u prva dva mjeseca (zbog niske baze) na 2,9 posto tijekom prvih šest mjeseci, odnosno na 3,2 posto u prvih sedam mjeseci ove godine. Kako je industrijska proizvodnja glavna komponenta BDP-a, njeno je kretanje kvalitetni indikator kretanja BDP-a.

Najbolji pokazatelj rasta standarda stanovništva jest kretanje realnih plaća i mirovina. U razdoblju od 2000. do 2003. godine prosječne neto plaće i neto mirovine raste su na godišnju u prosjeku 7,2 posto. Uz inflaciju manju od tri posto realni rast bio je iznad četiri posto, i plaća i mirovina. U 2004. i 2005. godini usporio se rast i nominalnih plaća i mirovina. U tom razdoblju plaće su raste oko 5,5 posto, a mirovine 3,7 posto, s time da u 2004. godini uopće nije bilo rasta prosječnih mirovina. Uz inflaciju iznad 3 posto, rast realnih plaća prepolovio se i dalje je u padu, dok rasta realnih mirovina vjerojatno nije ni bilo.

Standard stanovništva ogleda se u potrošnji roba i usluga. Pad realnog dohotka građana odrazio se na njihovu potrošnju. Prema istraživanju agencije GFK, u porastu je potrošnja osnovnih prehrambenih proizvoda. Međutim, potrošnja nužnih (prehrambenih) proizvoda nije pravi pokazatelj standarda stanovništva ako se ne analiziraju ostale komponente osobne potrošnje. Tako se potrošnja osnovnih higijenskih proizvoda smanjila u 2004. godini 0 posto u odnosu na 2003. godinu, dok je to smanjenje u 2005. bilo veće od pet posto u odnosu na 2004. godinu. Sličan trend pada ima potrošnja neesencijalnih kućanskih proizvoda i općenito roba široke potrošnje. Pad standarda očituje se i u bržem rastu troškova od dohotka hrvatskog kućanstva. Razlika između troškova i dohotka kućanstava smanjivala se do 2004. da bi se u 2005. godini povećala. Dodatna potvrda pada standarda hrvatskih građana statistički je porast stope rizika od siromaštva s 18,8 posto u 2004. godini na 19,9 posto u 2005. godini. Lakoća dobivanja kredita kod građana stvara osjećaj višeg standarda, a realni pad dohotka rezultira većom zaduženosti, što dovodi u pitanje održivost standarda.

Sljedeći podatak u svakom je slučaju pozitivan, ali dublja bi analiza možda mogla dati i ekonomski suprotnu ocjenu. Riječ je o broju nezaposlenih. Najniži broj nezaposlenih u Hrvatskoj zabilježen u srpnju ove godine: 270.753. U odnosu na 2005. godinu to je smanjenje više od 22.000. Međutim, u srpnju 2005. godine uopće nije bilo smanjenja u odnosu na srpanj 2004. godinu. Taj podatak može ukazivati na nedostatak politike za smanjivanje nezaposlenosti ili povećanja zapošljavanja. Nadalje, u srpnju ove godine zaposlen je isti broj osoba kao i 2004. godine, njih oko 14.700, dok se u istom mjesecu 2005. godine zaposli lo 15.765 osoba. Ostale osobe brisane su iz evidencije nezaposlenih iz drugih razloga. Ti podaci upućuju na to da nije na djelu neka smišljena politika, nego ‘prirodni’ trend smanjivanja nezaposlenosti započet 2002. godine.

U svibnju ove godine nastavljen je trend rasta insolventnih pravnih osoba. Broj ‘blokiranih’ poduzeća smanjio se s 33.854 u 2001. godini na 19.720 u 2004. Nakon toga povećao se broj poduzeća koja ne mogu podmirivati obveze. U proteklim godinu dana njihov broj povećan je za 1.322 i sada iznosi 21.210. Također, porastao je i broj radnika koji rade, a ne dobivaju plaću (u tim poduzećima) s 30.648 u 2004. godini na gotovo 37.000 u svibnju ove godine.

U ekonomskoj analizi nikad se odvojeno ne promatra izvoz i uvoz. U razvijenim zemljama, u kojima su te dvije veličine izjednačene, ‘neto izvoz’ uzima se kao polazna analitička kategorija. Za isti odnos mi koristimo termin ‘saldo vanjskotrgovačke bilance’. Usprkos rastu izvoza od 16 posto u prvih sedam mjeseci, stanje u vanjskotrgovačkoj bilanci sve je lošije. Iako je uvoz u istom razdoblju rastao nešto sporije (oko 14 posto), taj pad nije uspio zaustaviti rast negativnog salda vanjskotrgovačke bilance. Prošlogodišnji ukupni izvoz roba iznosio je približno 8,77 milijardi US $, dok je ukupan uvoz roba prošle godine iznosio više od 18,5 milijardi US $. Zbog toga iste promjene postotka izvoza i uvoza u Hrvatskoj imaju više nego dvostruko različite apsolutne vrijednosti. Taj nepovoljni odnos iz prethodnih godina u ovoj se godini još dodatno pogoršava.

Vanjski je dug posljedica veće domaće potrošnje od domaće proizvodnje. Budući da se uvoz mora platiti izvozom proizvoda i usluga, višak uvoza pretvara se u dug. Nužni uvjet smanjenja vanjskoga duga brži je porast domaće proizvodnje, veći rast BDP-a od ukupne domaće potrošnje.

Prijasnjena je Vlada naslijedila 10 milijardi eura vanjskoga duga (siječanj 2000. godine) i završila mandat u prosincu 2003. godine s 19,8 milijardi. Potkraj svibnja 2006. godine hrvatski vanjski dug narastao je na 27 milijardi eura. Za dvije godine mandata nove Vlade vanjski dug Hrvatske povećao se 7,3 milijarde eura. Analiza pokazuje da se prethodna Vlada zaduživala prosječno 209 milijuna eura na mjesec, dok se Hrvatska u mandatu ove Vlade zaduživala prosječno 253 milijuna eura na mjesec.

Rast vanjskoga dug osim ekonomske krije i političku opasnost. Naime, vanjski dug se mora platiti izvozom hrvatskih roba i usluga. Ako Hrvatska dug ne može platiti robama i uslugama, mora ga platiti nacionalnom imovinom. Dođe li do takve situacije, postaje upitnom gospodarska osnova održivosti hrvatske države u interesu hrvatskoga društva.