Ostajem na čelu tvornice još pet godina

Za direktora Tvornice stakla izabrani ste u najtežim vremenima, u jeku rata, kad se raspalo jugoslavensko tržište. Kako ste uspjeli ‘preživjeti’? – U našoj se branši, u cijelom svijetu, izmjenjuju ciklusi, svakih 7 do 8 godina, kad tržište postane zasićeno staklenom ambalažom. Godine su to kad se roba gomila na skladištu i kad je neman gdje plasirati. Mnoge staklane u Europi gase staklarske peći ili, čak posve zaustavljaju proizvodnju. Ipak, uvijek smo se nekako uspijevali izvući iz takvih situacija, u čemu nam je vjerojatno pomoglo što smo bili jedini proizvođači staklene ambalaže na ovim prostorima. Najteže je, naravno, bilo na početku devetdesetih, kad se raspala jugoslavensko tržište. Sa svojom smo tehnologijom mogli proizvesti staklenu ambalažu koju smo uspijevali plasirati na tržištima na kojima smo dotad djelovali. U trenutku raspada jugoslavenskog tržišta Tvornica stakla Straža imala je 17 proizvodnih linija, tako da ubrzo nismo imali gdje skladištiti proizvode. Morali smo ugasiti dvije peći i smanjiti proizvodnju na samo 11 linija. Počeli smo dizati kvalitetu proizvodnje na razinu koja je imala produž na zahtjevnim tržištima susjednih zapadnih zemalja. A jeftiniju proizvodnju za domaće tržište podešavali smo prema mogućnostima plasmana. Bio je to dugotrajni proces, a i stajao je mnogo muke pa i novca.

Koliko je bilo zaposlenih u Tvornici stakla do 1991., a koliko ih je danas? – Danas je u tvornici zaposleno 640 radnika, dok je 1990. godine tu radilo njih 1.600. No, i danas od Vetropack Straže živi približno jedan broj ljudi. Reorganizacijama su izdvojene neke djelatnosti, pa danas ima više manjih samostalnih tvrtki nastalih iz nekadašnjih organizacijskih jedinica Tvornice stakla. Primjerice, iz nekadašnje jedinice za održavanje nastala je manja tvrtka, Straža IMO, koja radi uglavnom za nas, ali i druge naručitelje diljem Europe. Nedavno su gradili jednu peć čak u Iranu. Iz naše nekadašnje alatnice nastala je samostalna tvornica staklarskih alata, koju je prije više godina kupio belgijski OMCO, najveći evropski proizvođač alata sa staklarsku industriju. Omco iz Huma na Sutli danas samo dvadesetak posto svojih kapaciteta prodaje Vetropack Straži, dok preostali dio proizvodnje plasira u druge evropske staklane. Izdvojili smo i nekadašnji transport, pod povoljnim uvjetima dali kamione vozačima u najam, i nakon dvije ili tri godine ti su dečki već vozili svoje nove kamione. Osnovana je i jedna špeditorska tvrtka koja ugovara prijevoz za nas ali i za ostale naručitelje.

Znači li manji broj zaposlenih i manju proizvodnju? – U 2005. godini proizveli smo 215 tisuća tonal staklene ambalaže. To je u tonama nešto manje nego 1990., kad smo proizveli 220 tisuća tona, što je najveća količina ikad proizvedena u Straži. No, u 2005. proizveli smo 820 milijuna komada staklenih jedinica, što je rekord u povijesti naše tvornice.

Kakvi su razvojni planovi? – U sklopu Vetropack sustava naša staklana treba pokriti tržište koje joj logično pripada. Svojim ćemo kapacitetima slijediti potrebe tržišta kojemu gravitiramo, ali stalno poboljšavati razinu proizvodne kvalitete i tehnologije. To bi bio dugoročni plan razvoja. A kad je riječ o konkretnim planovima neposrednog razvoja, rekao bih da je naša tvornica po svojoj tehnologiji i organizaciji na razini ostalih modernih zapadnoeuropskih staklana. I po kapacitetu smo među većim staklanama, svakako najveći u Vetropack grupi. Proizvodimo staklenu ambalažu za velike internacionalne kompanije, primjerice, Carlsberg ili Coca-Cola, s kojima se ugovori sklapaju na razini Vetropack grupe. To su vrlo zahtjevni kupci, često dolaze u audit cijeloga proizvodnog procesa.

Možete li pojasniti tu razliku u kontrolama? – Recimo, veliki naručitelj često zahtijeva i određenu tehnološku opremljenost. Nemate li određeni uređaj za kontrolu boca, otkazuju posao i naručuju kod proizvođača koji ima takvu opremu. Ili, ako vam uvjeti skladištenja gotovih proizvoda nisu sukladni njihovim standardima, također ne možete za njih proizvoditi. Mi stalno ulažemo u proizvodnu tehnologiju i prateću infrastrukturu, jer je to jedini način da zadržimo tako zahtjevne kupce. Na razini grupe otvoren je projekt HACCP, koji nam postavlja jednake zahtjeve kvalitete kakve imaju tvrtke u prehrambenoj industriji, i to u svim fazama, od ulaska sirovina, preko proizvodnje i kontrole gotovih proizvoda do skladištenja i transporta. Prošlog smo mjeseca krenuli s gradnjom zatvorenog skladišta gotove robe, jer HACCP traži da se palete s bocama čuvaju u suhim i strogo propisanim higijenskim uvjetima.

Danas izvozite 60 posto proizvodnje. Je li riječ o izvozu u zemlje bivše Jugoslavije ili na zapadnoeuropska tržišta? – Ne radimo razliku, jer izvoz se naplaćuje u eurima. Izravno surađujemo s jednim kupcem iz Italije, s kojim smo radili i prije. Inače imamo organiziranu prodaju u sklopu Vetropack grupe. Vetropack, uz ovu našu hrvatsku, ima 2 staklane u Austriji, te po jednu u Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Ukrajini. Kako u staklarstvu vrijedi pravilo da se zbog transportnih troškova opskrbljuju tržišta u radijusu otprilike 500 kilometara oko tvornice, svaka je Vetropackova staklana zadužena za zemlju u kojoj posluje. U tom opsegu mi pokrivamo tržište Hrvatske i republike bivše Jugoslavije. Pojavi li se povećana potražnja za nekim proizvodima, primjerice u Austriji, tamošnja Vetropackova staklana te će proizvode naručiti kod nas. Danas izvozimo na zapadnoeuropsko tržište otprilike jednako kao i do 1990. godine. No, moram reći da mi danas više uvezemo od njih nego što im prodamo, jer je kod nas potreba za takvim proizvodima mnogo veća.

Plastične boce neće ugroziti staklo. Ne mislim da je to moje subjektivno mišljenje zbog toga što sam ja staklar. Staklo je jedini ambalažni materijal koji se reciklira sto posto, i to nebrojeno puta. Od tone starog stakla, uz dodatak energije, dobit će se tona novih staklenki jednake kvalitete. U sortirnici staklenog krša treba, naravno, staklo odvojiti po boji, što poskupljuje pripremu. Ipak, taj se trošak isplati. Staklo najbolje štiti i čuva svoj sadržaj. Jedini nedostaci stakla su njegova težina i krhkost, sve ostalo govori mu u prilog kao najboljem i ekološki najprihvatljivijem ambalažnom materijalu. Mislim da plastika ne može potisnuti staklo. Ima naznaka da se pojedini proizvodi vraćaju iz plastike u staklo. Naručuju se sve češće i staklene boce jednako dizajnirane kao do-skorašnje plastične, pa se proizvodi reklamiraju uz posebnu poruku ‘od sada i u staklu’.

Imate li neki svoj recept menadžerske uspješnosti, s obzirom na to da ste tvrtku vodili u teškom razdoblju, izvukli je iz krize i vratili u uspješno poslovanje? – Tržište se raspalo dok smo još bili sami, bez stranih vlasnika. Tvrtka je brojila više od 1.500 zaposlenih, na front je otišlo 150 naših radnika, nikoga nismo otpustili. U to smo se vrijeme odlučili na veliki rizik preusmjeravanja proizvodne koncepcije prema onoj kakva je vladala na zapadnoevropskom tržištu. Nije bilo lako, ali, evo, na sreću, prebrodili smo to. U svim tim teškoćama uspjeli smo sagraditi jednu staklarsku peć i krenuti s projektom uvođenja međunarodnog standarda kvalitete ISO 9001. Mislim da je sve te rezultate ostvario tim ljudi koji i danas upravljaju tvornicom, svaki u svom sektoru, te svakako svi zaposlenici svojim predanim radom i fleksibilnošću.

Ipak, niste li preskromni, činjenica je da su i austrijski i švicarski vlasnici zadržali istog menadžera? – Preuzevši našu tvornicu stakla, Vetropack je testirao i intervjuirao zatečeni menadžerski kadar. Svi su ostali na pozicijama koje su dotad obavljali. Neko je vrijeme kod nas bio Švicarac, stručnjak za controlling i financije, čija je uloga bila uvesti u Stražu sustav financijskog izvještavanja kakav ima cijela grupa. Kad je ovdje završio svoj posao, taj je gospodin otišao u Podravku.

Koliko mislite još upravljati staklanom? – U rujnu počinje moj novi petogodišnji mandat, završetkom kojega ću steći uvjete za mirovinu. Mislim da ćemo i u narednom mandatnom razdoblju prilagođavati proizvodnju zahtjevima tržišta kojemu gravitiramo. Ne očekujemo ništa revolucionarno.