Pozivom na ‘pokret otpora’ Mario Iveković prevršio mjeru

Sindikati imaju pravo na organiziranje radničkog bunta. Ali, takvi krajnji oblici čuvaju se za slučaj kad su radnici posve u pravu, a poslodavci i država posve u krivu.

Rok za predaju ove kolumne (srijeda, rano poslijepodne) posve je nezgodan za komentiranje finala ‘sapunice’ u kojoj je dio zaposlenika Tvornice duhana Zagreb, ohrabrivan predsjednikom Novog sindikata Marijem Ivekovićem, 116 dana zaposjedao tvornicu. Zahvaljujući odvjetničkom liscu Vjekoslavu Krsniku, radnici koji su odbili otpremnike i tražili poništenje privatizacije TDZ-a, izliši su iz kruga zaposjednute tvornice, ali su u njoj ostali članovi Novog sindikata. Iskorištena je ‘rupa’ u sudskom rješenju o ovri koja se odnosila na radnike, ali ne i na sindikaliste.

Dnevne novine od srijede nisu pokazale previše zanimanja za deložaciju tridesetak sada već bivših zaposlenika TDZ-a. Priča se odavno ispuhala, a k tome ni najpopulističkije orijentirani urednici zaista nemaju argumenta kojima bi širu čitateljsku javnost stavili na stranu tvrdoglavih, a možda i izmanipuliranih radnika koji su odbili odluku Adris grupe da ugasi proizvodnju cigareta u Zagrebu i preseli u novu tvornicu u istarskome Kanfanaru.

Mario Iveković je, međutim, najavio da će u nastavku provođenja ovrhe, zakazanom za četvrtak, sindikalisti koji su još u krugu tvornice ‘pružiti otpor’ sudskom izvršitelju i policiji. To mahanje ‘pokretom otpora’, bez obzira na to hoće li se i na koji način dogoditi u četvrtak, zaslužuje komentar.

Prije svega, sindikati imaju pravo na organiziranje radničkog bunta. Pravi sindikalisti ne trebaju bježati od bliskih susreta s policijom. Pa i pokoja masnica nije nađem kao tržišni mamac za nove članove. Ali, svaki normalni sindikalist zna da se takvi krajnji oblici sindikalnog djelovanja čuvaju za posebne prilike, kad su radnici posve u pravu, a protivnici (poslodavci i država) bezobzirni i posve u krivu. U suprotnome, bašačenje u izgubljenim bitkama najveću štetu nanosi upravo sindikalnom pokretu.

Ivekovićev pristup (kao i njegovih mogućih mentora) treba doživjeti potpuni poraz. Iz edukativnih razloga.

Politička je scena već naučila lekciju da ekstremizam ne daje rezultate. Odavno su nestali ‘skupljači kestenja’ koji su onomad pokušavali ‘zaštititi’ generala Bobetka. Poražena je i donedavno vladajuća struja koja je politikantstvom gotovo uništila Sinjsku alku.

Kad je o poslovnom ponašanju riječ, i tu su biznismeni naučili pravila igre. A oni koji su se pokušali služiti izvaninstitucionalnim metodama, nestali su sa scene. Dovoljno je sjetiti se predstava koje je godinama priređivao kontroverzni bankar Ibrahim Dedić. Nisu mu pomogle, a banka mu je naposljetku završila u bankrotu. A i Branimir Glavaš je naučio lekciju na slučaju svog populizma u vezi s PPK-om Valpovo.

Krajnje je vrijeme da se diferencijacija dogodi i na sindikalnoj sceni.

Epilog zauzimanja TDZ-a imat će i političku težinu tijekom sljedećih godina dana. Popusti li vlast nerazumnim zahtjevima u ovom slučaju, bit će to signal i mnogim drugim interesnim skupinama da se u predizborno vrijeme može pritiscima i ucjenama postići ono što putem institucija ne uspijeva.

Kad je o izgrađenosti institucija riječ, treba priznati da one, uključujući sudsku vlast, još prečesto ne djeluju kako treba. Pa se onda i stvara prostor za nasilje. Uvijek će biti pojedinaca ili grupica koje neće prezati od radikalizama. Ima ih u svim zemljama. Kvaliteta državnih institucija sužava im prostor, nekvaliteta ga širi.

U slučaju Tvornice duhana Zagreb (u čijoj ranoj fazi pretvorbe vjerojatno sve i nije bilo čisto) sretan je okolnost da je sadašnji vlasnik, Adris, financijski dovoljno snažan da može četiri mjeseca ne raspolagati svojom imovinom. Dogodi li se nešto slično ekonomski slabijoj tvrtki, takvo toleriranje uzurpacije privatnog vlasništva vjerojatno bi značilo put u stečaj ili barem u velike dugove.