Da u hrvatskoj državnoj administraciji znaju čitati životopise, znali bi zašto im je trebalo biti važno razgovarati s Williamsonom.
U Zagreb je, na kraju svoje prve regionalne turneje, stigao novi američki veleposlanik za pitanja ratnih zločina Clint Williamson. Primio ga je predsjednik Mesić – i to je bila vijest od tri retka. Veleposlanik Williamson javno je pohvalio hrvatsku Akcijski plan za suradnju s Haaškim sudom. A predsjednik Mesić je još jednom poručio da krivnju treba individualizirati. Kad bi Hrvatska uistinu funkcionirala kao država, onda bi njezin predsjednik i te kako imao o čemu razgovarati s veleposlanikom Williamsonom. A taj bi razgovor osobito koristio premijeru. Kad bi premijer znao tko je Clint Williamson i kad bi biografiju povezao s njegovim nedavnim imenovanjem za veleposlanika za pitanja ratnih zločina, ne bi ga prosljedio državnom tajniku u Ministarstvu vanjskih poslova. No hrvatska državna politika ne funkcionira ni na razini čitanja i razumijevanja životopisa, a kamoli na razini strategije i koncepcije. I Williamson je za njih tek jedan novi veleposlanik s kojim se rukuju uz smiješak i razmijene nekoliko kurtoaznih fraza.
Clint Williamson pratio je Haaški sud još od njegova osnutka, kao mladi, nazovimo to tako, diplomat, u američkom veleposlanstvu u Nizozemskoj, a zatim je prešao u njegovo tužiteljstvo. Bio je šef tužiteljskog tima u postupku za zločin na Ovčari protiv Slavka Dokmanovića. Za razliku od svojih zagrebačkih domaćina, Williamson poznaje svaki kamen u Vukovaru. Put smrti, od bolnice do strašta, rekonstruirao je u haaškoj sudnici, tako da nije bilo nikakve sumnje da je zločin planiran sa znanjem samog vrha JNA. Slučaj Ovčara postavio je tako da je otvorio put za širu optužnicu za cijelu istočnu Slavoniju i Baranju, koji je vodio prema vrhu JNA, krajem Predsjedništva i političkom vodstvu Srbije. Za razliku od svojih zagrebačkih domaćina, Williamson zna da je Carla del Ponte ubila potencijal te optužnice zaustavivši se samo na Ovčari i jedino na srednjoj zapovjednoj razini, i zna da je postupak koji se vodi u Beogradu farsa kojom se odgovornost od visokih zapovjednih funkcija udaljuje prebacivanjem na srpske rezerviste.
Williamson je u Haagu branio ‘Oluju’ kao američku, a ne kao hrvatsku operaciju. Kad je sredinom 1998. godine haaško tužiteljstvo pripremilo nacrt optužnice za ‘Oluju’ protiv četvoričice hrvatskih generala koji je sadržavao i ono famozno prekomjerno granatiranje Knina, Williamson je, uz pomoć stručnog mišljenja Pentagona, argumentirao da je operacija bila legalna i legitimna te da su optužbe neosnovane. Optužnica je tada obustavljena, uz ironičnu napomenu savjetnika tadašnje tužiteljice Louise Arbour: ‘Između mišljenja kanadskoga generala koji je akciju promatrao i američkoga koji ju je planirao, tužiteljica se priklonila mišljenju američkoga generala.’ Da ne bi bilo zabune kod zagrebačkih domaćina – Clint Williamson nije tada branio ‘Oluju’ kao hrvatsku, nego kao američku operaciju. Novi zadaci u američkoj administraciji odveli su ga na Kosovo, zatim u Irak, tamo gdje su tada bili američki prioriteti. I sada se opet, u samoj završnici, na neki način vraća Haaškom sudu, pred kojim je ‘Oluja’ u međuvremenu okvalificirana kao udruženi zločinački potvrat. Za razliku od svojih zagrebačkih domaćina, Williamson zna da to nije individualizacija odgovornosti. Kao pripadniku američke administracije dužnost mu je zaštititi američki interes. A američki interes nije da ‘Oluja’ pred Haaškim sudom bude osuđena kao zločinački potvrat. Njima se zbog toga ne bi dogodilo ništa strašno. U slučaju presude o zločinačkom potvratu, Hrvatskoj prijete mnogo ozbiljnije posljedice – od zahtjeva za odštetom do političke štete. Ali velike države ionako vode računa o malim stvarima.
