Cirque du Soleil

Ove godine Cirque je postavio novu produkciju u Las Vegasu, zvanu The Beatles show, u čast Beatlesima. Godišnji im je prihod viši od 700 milijuna dolara, a već sljedeće godine nadaju se dostići milijardu. Zapošljavaju 3.000 ljudi i među najnažnijim su brandovima na svijetu.

U današnjemu globaliziranom biznisu nije mala stvar ostvarivati prihode iznad 700 milijuna dolara godišnje uz projekciju od 1 milijarde dolara za sljedeću godinu te reinvestirati od profita gotovo 60 posto u istraživanja i razvoj. Uz to zapošljavati više od 3.000 zaposlenika iz 40 zemalja. Ako se zna da je riječ o jednom cirkusu, rezultati su fantastični i svakako iznenađujući, jer danas je u svijetu malo cirkusa, a kamoli uspješnih.

Cirque du Soleil ili Cirkus Sunca iz Kanade, pretvorio je cirkusko umijeće ne samo u unosan biznis nego i u vrhunsko umjetničko i inovativno ostvarenje. Klasični akteri cirkusa, kao što su artisti na trapezu, hodači po žici, žongleri, klaunovi, ljudi od gume itd. kombiniraju se s nadrealističkim kostimima, New Age glazbom i fantastičnim dizajnom pozornice koji osmišljavaju stručnjaci i inženjeri na prestižnim sveučilištima drame i teatra.

Za produkciju svoje predstave, pod nazivom O, Cirqueovci kozmetolozi dizajnirali su specijalnu vodootpornu šminku, a inženjeri specijalno zatvoreno jezero koje ishlapa u potpunosti ispred gledatelja u kazinu Bellagio u Las Vegasu, pretvarajući se u lokvicu vode. Od svog osnutka 1984. godine, Cirque du Soleil napravio je svega 15-ak velikih predstava, čije pripreme traju i nekoliko godina. Predstave je vidjelo više od 42 milijuna ljudi u 130 gradova svijeta. Na Interbrandovoj ljestvici globalnih brandova s najnažnijim utjecajem u svijetu 2004. godine Cirque je zauzeo zavidno 22. mjesto, pobijedivši brandove poput McDonald’sa ili Disneyja.

Sve je započelo 1980-ih, kad je ulični zabavljac Gilles Ste-Croix sa skupinom prijatelja osnovao teatarsku trupu zvanu Le club des Ta-lons Hauts (Klub visokih potpetica) koja se specijalizirala u cirkuskim vještinama: žongliranju, akrobacijama, hodanju na štulama, muzičanju. Jedan od članova trupe bio je i nesvršeni srednjoškolac Guy Laliberte, gutač vatre i svirač. Trupa je 1982. godine organizirala festival uličnih zabavljača, čiji je uspjeh nadahnuo Lalibertea da dvije godine poslije pokrene projekt zvan Cirque du Soleil. Uz pomoć partnera Daniela Gauthiera uspio je 1984. godine nagovoriti pokrajinsku vladu Quebeca da im odobri nešto više od milijun dolara kako bi za 450. proslavu godišnjice grada Montreala napravili cirkuski šou u izvedbi lokalnih uličnih zabavljača.

Impozantnu svotu novaca dobili su gotovo bez prebijenog dolara u džepu, a projekt koji su trebali osmisliti u godinu dana izgledao je te 1984. gotovo utopistički. Angažirali su tada malo poznatog umjetničkog direktora Franca Dragonea, koji ih je poveo na putovanje nazvano ‘transdisciplinarnim iskustvom’ cirkusa s impozantnim pozornicama, živom glazbom i pjevanjem. Dragone je sudjelovao u većini najvećih cirkuskih produkcija, a 2000. godine je pokrenuo vlastitu kompaniju.

Godine 1987. Cirque je imao prvi pravi test: gostovanje na umjetničkom festivalu u Los Angelesu. Laliberte i Gauthier su u taj štou uložili sve što su imali i znali su da će, zataji li prodaja, ostati bez svega i neće se imati s čime vratiti natrag u Kanadu. Međutim, novčane su brige ubrzo nestale – skandiranja i aplauzi potrajali su gotovo 10 minuta, a sljedećeg jutra gotovo je 500 ljudi stajalo u redu za karte prije nego što se blagajna otvorila.

Laliberte je tih godina osmislio formulu jedinstvenog cirkusa, posve različitog od ostalih. Izbacio je životinje, najsukljuplji i najkontroverzniji dio svakog cirkusa (‘Radije ću hraniti tri akrobata nego jednog slona’, rekao je jednom prilikom.) Promovirao je štou umjesto nastupa pojedinih zvijezda koje olako napuštaju predstave, eliminirao je govor, kako bi predstave bile prihvatljive različitim kulturama i publikama i, što je najvažnije, ciljana publika postali su odrasli umjesto djece, i to većinom obrazovana srednja klasa.

Upravo ta različitost od svih ostalih zabavljačkih žanrova stvorila je od Cirqua ekskluzivni brand. Kako se vijest o uspjehu Cirqua širila, počele su pljuštati ponude produkcijskih kuća širom svijeta zainteresiranih za kupnju licence. U tom trenutku cirkus je mogao ostvariti basnoslovne zarade da se odlučio putovati dijelom svijeta sa svojom uvježbanom produkcijom, međutim, odlučili su se za drukčiju strategiju. Laliberte je shvatio da se uvježbani artisti teško nalaze i zadržavaju, a stalna putovanja mogu samo razvodniti talent. Ne želeći izgubiti na kvaliteti, odlučio je da će se svaka produkcija pod imenom Cirque kreirati na bazi predstava u zatvorenom prostoru i neće nalikovati onoj prethodnoj.

Devedesetih godina stvorili su sinergiju s najvećom industrijom zabave: onom u Las Vegasu. Steve Wynn, vlasnik kockarnica, kao što su Bellagio i MGM Grand, vidio je njihov šou i nagovorio ih da u Las Vegasu naprave ekskluzivne produkcije. Obećao im je sagraditi dvorano u produžetku svoga novog hotela Treasure Island, dovoljno veliku da udovolji njihovim impozantnim produkcijskim zahtjevima. Osim što je financirao objekt s gotovo 90 posto sredstava, nevjerojatnih 45 milijuna dolara uložio je u projekt zvan Mystère. Šou je vratio ta sredstva za manje od 4 godine. I danas, 13 godina nakon premijere, predstava generira pola milijuna dolara tjedne zarade u prepunoj dvorani kazina.

Godine 1998. Cirque je napravio ekskluzivnu produkciju za novo krilo kockarnice Bellagio pod nazivom O. Kad je 2000. godine Wynn prodao svoje kockarnice tvrtki MGM, odmah su angažirali Cirque za tri nove produkcije. S takvim prihodima nije ni čudo što je za produkciju Ka (japanski naziv za vatru) MGM Mirage te 2000. godine platio nevjerojatni iznos od 135 milijuna dolara i sagradio kapacitete koji mogu primiti gotovo 2.000 ljudi. Dodatnih 30 milijuna dolara za kostime i ostale troškove produkcije podijelili su pola-pola, baš kao i profit. Takva genijalna poslovna logika zasnovana na ekskluzivnosti donosi dobit i Cirqueu i kockarnicama. Gotovo 20 posto ukupnog profita kockarnica dolazi od takvih raskošnih produkcija, čije se cijene karata kreću između 50 i 200 dolara, a taj postotak profita s godinama se još povećava. Pet takvih produkcija danas Cirque ekskluzivno izvodi u Las Vegasu i jednu u Disneyjevim kapacitetima u Orlandu.

Ove godine postavili su novu produkciju u Las Vegasu, zvanu The Beatles show, u čast Beatlesa, ali iz razdoblja prije vremena njihove velike slave. Stručnjaci francuskog Inseada proglasili su Cirque du Soleil pokretnom metom za konkurenciju. Zarada njihovih produkcija je gotovo 40 puta veća od uloženih troškova, od čega konkurenciji zastaje dah i žele ponoviti njihov uspjeh. René Mauborgne, profesor strategije i menadžmenta na INSEAD-u, koautor je i knjige Blue Ocean Strategy: How to Create Uncontested Market Space and Make the Competition Irrelevant (Strategija plavog oceana: kako bez natjecanja stvoriti tržišni prostor i učiniti konkurenciju irrelevantnom). U njoj je opisao uspjeh Cirque du Soleila kao kombinaciju cirkuske atrakcije, visoko inventivnih produkcija te intelektualne sofisticiranosti kazališta ili baleta kojim su uspjeli stvoriti novu umjetničku formu i s njom novo tržište ‘plavog oceana’.

Budućnost kompanije, kaže Mauborgne, ovisit će o sposobnosti daljnjeg njegovanja kulture rizika, osobito uza sve veću konkurenciju, čime se povećava i opasnost ulaska u tzv. ‘crveni ocean’, tj. u primjenu metode pobjeđivanja konkurencije umjesto stvaranja novih ‘plavih oceana’. U ‘crvenom oceanu’ konkurencija diktira svaki kompaniji potrebu umjesto da o njemu odlučuje inovativnost i hrabrost ljudi. Cirque du Soleil zasad dobro pliva u ‘plavom oceanu’. Zahvaljujući izuzetnoj kombinaciji dostupnih financijskih sredstava, ali i umjetničkoj i kreativnoj slobodi, blistava budućnost Cirque du Soleila je zajamčena.

U studenom 2004. godine Cirque de Soleil bio je u audijenciji kod pape Ivana Pavla II. Uz kupljena prava od bivših članova grupe, MGM je uložio 140 milijuna dolara u produkciju predstave u svojoj kockarnici Mirage.

Svaka produkcija najprije nastaje u prostoru cirkusa u Montrealu. Impozantne tisuće četvornih metara ugošćuje nekoliko dvorana za treninge, dućan s kostimima, radionicu za izradu rekvizita, veliki restoran i, naravno, uredske prostorije za funkcije potpore gotovo 700 cirkuskih artista. Jezgru inovativnosti i kreativnosti čini tim od 20-ak lovaca na talente. Oni obilaze cijeli svijet u potrazi za talentima, koje potom timovi trenera treniraju za određene produkcije. (U produkciji O artisti su morali polagati ronilački ispit kako bi mogli odigrati dio predstave koji se događa ispod vode.) Obilazili su i Olimpijske igre ili svjetska prvenstva ne bi li regrutirali atletičare. Obilaze i ostale cirkuse, ulične festivalove, škole borilačkih vještina kako bi regrutirali žonglere vatrom, hodače po žici, bungee jumpere i patuljke s artističkim sklonostima. Kako bi se ‘opskrbili’ ljudima od gume, novčano podupiru specijalnu školu u Mongoliji koja im obučava kadrove. Za produkciju Varekai angažirali su trupu specijalnih plesača iz Gruzije. Za potrebe erotskog šoua Zumanity angažirali su osobu koju su regrutirali nekoliko godina prije na Imperial orgy erotskom festivalu u New Yorku.

Cirque u Montrealu zasigurno je jedan od najinternacionalnijih sastava na svijetu. Tri tisuće zaposlenih govori gotovo 30 različitih jezika, uslijed čega se javila potreba za izdavanjem slikovnih menija u restoranima i kafićima. U svojim bazama podataka imaju impresivnih 20.000 različitih artista, koje klasificiraju prema sposobnostima, visini, težini, specifičnosti, kako bi ih naknadno mogli ‘iskoristiti’ za potrebe određenih predstava. Jednom regrutirani, moraju proći 8-tjedni trening-kamp, koji vodi ruski trener Boris Verkovsky. Njegov je zadatak vrlo težak, jer vrlo često mora atletičare uvježbati za artiste. Artistički proces zahtijeva spontanost, imaginaciju i kreativni rizik, nešto na što atletičari nisu naučeni. Uz to, mnogi od njih trpe od sindroma dive s velikim egom, koji se teško uklapa u timsko okružje.

Prije nekoliko godina Laliberte je isplatio svog partnera Gauthiera i zaposlio novog direktora, Daniela Lamarra. Lamarre je bivši izvršni direktor TVA grupe, najveće privatne televizijske kuće u Quebecu. Prije toga je bio član Uprave McDonald’s restorana u Kanadi i predsjednik nekoliko vodećih kanadskih PR tvrtki. Zadužen je za strategiju i operativu Cirquea, dok je Laliberte ostao duhovna snaga Cirqua, tj. glavni kritičar svake velike produkcije. Pod Lamarreovim vodstvom Cirque je dobio novu energetsku i kreativnu snagu. Potpisan je ugovor o suradnji sa Sveučilištem u Quebecu i Hexagram Institutom za istraživanja u medijskoj umjetnosti i tehnologiji kako bi se stvorili novi softveri za pomoć u tehnološkom dizajnu i izradi pozornica. Također, sklopio je ugovore o ekskluzivnim produkcijama za elitnu brodarsku kompaniju Celebrity Cruiser. Na njenim luksuznim brodovima Cirque je postavio nekoliko dvosatnih produkcija u originalnoj nadrealističkoj atmosferi pod nazivom Bar na granici svijeta.

Nove produkcije Cirquea prebacio je isključivo u velike arene, kao što je npr. Montreal Bell Centre, s 12.000 sjedećih mjesta, čime je smanjio broj gostovanja na 2 do 3 dana u svakom gradu. Cirque je prešao i u muzički biznis, lansirajući muzičku kompaniju zvanu Cirque du Soleil Musique koja promovira glazbu iz originalnih produkcija, ali i nove i nepoznate muzičare iz cijelog svijeta.