Moramo se reindustrijalizirati da ne ovisimo samo o turizmu

Pretvaranje mađarskih tvrtki MOL-a i OTP-banke u snažne regionalne igrače u kratkom roku pravo je čudo. Hrvatske banke, telekomunikacijske i industrijske kompanije, koje su prije petnaestak godina bile neusporedivo snažnije, modernije i perspektivnije od mađarskih, danas su u povlačenju. Dranska obala tako postaje nekoliko puta skuplja od hektara najbogatije slavonske zemlje. Zahvaljujući poreznim i fiskalnim politikama svih dosadašnjih hrvatskih vlada, turizam je definitivno promoviran u najpoželjniju gospodarsku djelatnost, javna fizička infrastruktura je u punoj funkciji rasta u ovoj grani, a regionalne politike reagiraju konkretnim mjerama jedino u turističkim regijama. Pritom se malo tko usudi govoriti o ekonomici turizma i ranjivosti pri- vredne grane čija uspješnost doslovce može ovisiti o meteorološkim prognozama. Turistički prihodi se, naime, opasno približavaju 25-postotnom udjelu u bruto domaćem proizvodu, što Hrvatsku može svrstati u red zemalja koje žive i ovisi o turizmu poput siromašnih karipskih zemalja i državica u Indijskom oceanu.

Dok hrvatski mediji, javnost i političari budno prate ulaske i izlasku turista, a velike gužve na autocestama pozivaju na razrade planova o dodatnim ulaganjima u proširenje tunelskih kapaciteta i gradnju novih mostova, na djelu je nova globalna preraspodeljena rada. Globalna poslovna arena ubrzano se pre- slaguje. Stvaraju se goleme kompanije u financijskom i realnom sektoru koje razvijaju globalne poslovne operacije. Pojedine se industrije konsolidiraju i globaliziraju. Tako se u svakoj industrijskoj grani ustanovilo ne više od 10-ak istinski globalnih kompanija. Izlazeći sa svojim dionicama na burzu, ruski Rosneft pozicionira se među pet najvećih naftnih kompanija na svijetu, indijska tvrtka Mittal, kroz akviziciju većega konkurenta, europskog Arcelor, postaje najveći svjetski proizvođač čelika, dok tržišta s uzbuđenjem očekuju izlazak na burzu vodeće kineske banke. Svjetskom konsolidacijom dominira svega petstotinjak velikih korporacija, a ne- staju srednje velike kompanije koje nisu razumjele proces globalizacije. Otvara se, međutim, prostor za rast regionalnih poduzeća, koja će svoju poziciju razvijati na prostoru nezanimljivom velikim globalnim tvrtkama. Mađarska OTP banka je, tako, prije nekoliko dana objavila svoj interes za preuzimanje posrnuje austrijske sindikalne banke BAWAG, a MOL preuzimanjem utjecaja u Ini i upornim poku- šajem preuzimanja sarajevskog Energopetrola nastoji postati vodeća naftna kompanija u regiji.

Za one koji poznaju MOL i OTP-banku prije početka tranzicije, pretvaranje tih firmi u snažne regionalne igrače iza kojih ne stoje globalne korporacije već isključivo državni i privatni kapital u relativno kratkom roku ravno je pravom čudu. Hrvatske banke, telekomunikacijske i industrijske kompanije, koje su prije petnaestak godina bile neusporedivo snažnije, modernije i perspektivnije od mađarskih konkurenci, danas su u povlačenju. Činjenice su neumoljive: i osim snažnoga financijskog potencijala, Zagrebačka banka postaje samo mala filijala globalne Unicredit grupacije, Plivu čeka vrlo neizvjesna budućnost, a Ina je potpuno izgubljena u rašomonskim političkim spletkama i privatizacijskim rješenjima. Nekad vrlo ugledna i moćna industrijska grupacija Končar, koja je mogla prodati i proizvesti najzahtjevnija elektroenergetska postrojenja i malo manje zahtjevne kućanske uređaje, danas jedva preživljava. O sudbinu ukupe preradivačke industrije gotovo da i ne treba govoriti. Sve su to dobro poznate činjenice.

Hrvatska je, dakle, postala zemlja turizma i vrijednih nekretnina. Ekonomija hrvatskog turizma će, osim svih napora da se produlji sezona, poveća kvaliteta ponude, pa onda i prihodi, i nadalje biti upitna. Austrija ima vrlo razvijen zimski i ljetni turizam, a Grad Beč međunarodne turističke agencije imaju na svojim itinererima kao obveznu destinaciju i ljeti i zimi. Austrijski turistički prihodi nekoliko su puta viši od hrvatskih. Mađarska turistička ponuda, ne samo na Blatnom jezeru i Budimpešti, već i u provincijalnim malim mjestima, postaje također sve zanimljivija svjetskim turistima. Upravo zbog ranjivosti i niske profitabilnosti ove gospodarske grane, vlade tih zemalja i ne pomoću na to da bi turizam bio glavna okosnica razvojnih politika. Mađarska je početkom tranzicije kroz aktivne industrijske politike obnovila potpuno devastiranu industriju. Austrijski industrijski izvoz u 2005. g. prešao je 70 milijardi eura. Hrvatska, s tek triput manje stanovnika, ostvaruje nešto više od 4 milijarde eura robnog izvoza.

Samo na turizmu i špekulacijama na rastu cijena nekretnina ne može se, dakle, temeljiti hrvatska ekonomska strategija. Nema sumnje da treba rein- dustrijalizirati Hrvatsku kako bi se smanjila ovisnost o turizmu.

Na marginama okruglog stola na temu proračunskih reformi, održanog u Budimpešti prošle godine, ugledni slovenski ekonomist Jože Mencinger rekao je da se ne boji za Hrvatsku, koja ima dovoljno atraktivnih realnih vrijednosti na obali za zalaganje i prodaju, podrazumijevajući time da će hrvatski fiskus uvijek naći dovoljno ‘obiteljskog srebra’ za prodaju i financiranje deficitu u javnoj potrošnji. Uspoređe radi, slovenski proračun već godinama bilježi suficit, a slovenska Vlada nije morala prodavati kompanije u državnom i privatno-državnom vlasništvu kako bi financirala javne potrebe.

Unatoč tome, Slovenija ne zastaje u razvoju javne infrastrukture za ostalim zemljama nove Europe. Hrvatske su vlade, nasuprot tome, uporno prodavale najvrednije javne kompanije kako bi financirale javna ulaganja i umjerenu potrošnju, ali se i dodatno zaduživala za gradnju turističke infrastrukture. Velike institucionalne i privatne globalne banke vrlo su spremno financirale javna ulaganja u infrastrukturu, znajući pritom da će prije ili poslije rast cijena nekretnina značajno umanjiti rizike financiranja. Ulazak Hrvatske u EU te rizike dodatno smanjuje. Konzorcij banaka, koji je upravo omogućio Agrokoru refinanciranje obveza, analizirajući potencijale s kojima raspolaže Belje d.d., došao je do zaključka da će ulaskom u EU vrijednost imovine toga poljoprivrednoga kombinata i njegovog vrlo plodnoga poljoprivrednog zemljišta višestruko porasti.

Politika je ekonomija, dakle, u posljednjih deset tranzicijskih godina bila na djelu i sustavno, oslobađala poduzetničke odgovornosti i vladu i kroz privatizaciju nastale nove vlasnike hrvatske industrije. Nove se vrijednosti, a time niti nova vrijedna radna mjesta, zasigurno neće stvoriti u turizmu, a posebno ne u sektoru nekretnina. Koruška je Vlada, unatoč snažnom turizmu, nedavno osnovala posebni fond s potencijalom od 500 milijuna eura za ulaganja u industrijske kapacitete i podupiranje privatnih industrijskih ulaganja. Pritom je bila presudna pomoć velike regionalne banke sa sjedištem i u vlasništvu pokrajine Koruške. Ako se zna da ta austrijska regija ima tek nešto više od tristo tisuća stanovnika, investicijski potencijal ovoga državnog fonda iznimno je visok. Hrvatska mora bez odlaganja programirati i ostvariti zaokret u paradigmi političke ekonomije i preuzeti odgovornost za oporavak hrvatske industrije te pozicioniranje hrvatskih poduzeća na regionalnom tržištu koje se upravo kreira. Nadamo se da nije prekasno!