Velika ulja na platnu slikaju rame uz rame, potez uz potez – već dvadesetak godina. Po tome su jedinstveni u svijetu. O vog je proleća jedna Klimtova slika, glasoviti portret Adele Broch Bauer, na aukciji dostigla nevjerojatnu cijenu od 135 milijuna dolara. Neka su se Picassoova platna približila toj svoti, a nije sasvim pouzdano je li to dosad najskuplje plaćeno slikarsko platno, jer tržište umjetnina nije uvijek transparentno. Koliko god bili ponosni na ‘pridošlice’ u svojim kolekcijama, kolekcionari često ne žele otkriti iznos koji su za neko djelo platili. Svotje su vrtoglove, a umjetnička djela naprosto roba na tržištu koja se može prodati po cijeni koju je pojedinac spreman platiti. Svjetsko tržište umjetnina vrlo je moćno i dobro organizirano, a u Hrvatskoj čak ni najbolji i najcjenjeniji umjetnici nemaju, primjerice, menadžera koji bi se bavio plasiranjem njihovih djela. Eventualno su vezani uz nekoga boljega galerista, a kad se probiju u inozemstvu, unajme stranog agenta.
Naše je tržište umjetnina vrlo skučeno, nemaju svijesti o tome da se i ova vrsta poslovanja smatra tržišnim poslom. Štoviše, smatra se nečim lošim kad iskažete potrebu za osobom koja bi vam vodila posao i prodavala slike – tvrde dvojica zagrebačkih slikara, Ivan Lovreković i Dražen Pavić. Slikarstvo je umjetnost, nešto što u našoj svijesti nema veze s biznisom, a to što i umjetnici moraju od nečega živjeti, kao da i nije važno. Uostalom, tek vrlo rijetki umjetnici još za života dobro prodaju svoja djela.
Ivan Loverković i Dražen Pavić slikaju već dvadesetak godina, i to zajedno. Po toj svojoj tehnički slikanja na istoj slici (slikaju jedan uz drugoga, potez uz potez), jedinstveni su na svijetu. Kažu da znaju kako sličnu metodu slikanja koriste i dvojica Rusi, ali oni su, navodno, počeli mnogo kasnije od njih. Jer, nije dovoljno samo slikati zajedno, bitno je u takvoj simbiozi izdržati tako dugo, više od dva desetljeća.
Poceli smo 1982. godine, kao prijatelji i zanesenjaci slikarstvom, shvativši da imamo sličan svjetonazor i sličan umjetnički habitus – pripovijeda Dražen, a Ivan dodaje da je bilo i pomalo izazovno vidjeti mogu li dvije različite osobe raditi na jednoj slici.
Tijekom dvadeset godina slikarske ‘suradnje’, Dražen Pavić i Ivan Lovreković razradili su svoj sustav rada. Njihova se platna radaju kao ideja, o kojoj razgovaraju, čiste je i razmatraju sa svih strana, potom izrađuju niz crteža o kojima dalje razgovaraju, mijenjaju ih, dorađuju i kad napokon stanu ispred platna, posve su sinkronizirani.
Takav način rada, spajanje različitosti, urođio je još jednom osebujnošću u njihovu radu – mijenjanjem tema i stilova. Obojica kažu da ne razumiju zašto bi se morali jednog stila držati cijeli ili veći dio umjetničkog života, umjesto da se osmjele i eksperimentiraju s brojnim mogućnostima. U početku su bili očarani starim majstorima, figurativnim slikarstvom, i tako je nastao njihov prvi ciklus. Slijedio je crni ciklus, pa ratni, kao odgovor na ratna zbivanja u Hrvatskoj, zatim faza portreta, pa krajolika i napokon geometrijski ciklus kojim se bave danas. U svakoj od tih faza istraživali su odnose boja, sjena i svjetlosti, oblika, uvijek stremeći prepoznatljivosti dodira svojih dvaju kistova.
