Home / Tvrtke i tržišta / Majstor kadrovskih igara

Majstor kadrovskih igara

Obitelj bivšeg ruskog predsjednika Boris Jeljicina napokon je i formalno postala vlasnik ‘polovine Crne Gore’. Nakon najnovije kupnje rudnika boksita i termoelektrane u Pljevljima, ruski milijarder Oleg Deripaska proširio je svoj imperij na sve što je u Crnoj Gori u nekoj vezi s proizvodnjom aluminija. Nešto prije toga, upravo Oleg Deripaska, odnosno njegova kompanija Bazni element, kupila je podgorički aluminijski kombinat i rudnik ugljena. Koliko će Oleg Deripaska biti moćan gazda pokazuju brojke. U kompanijama čiji je vlasnik ili će imati velike udjele radi više od 6,5 tisuća ljudi. U podgoričkom aluminijskom kombinatu zaposleno je 3.300 ljudi, u rudnicima boksita 1.180, u termoelektrani 475, a u rudiku ugljena 1.460 radnika. Osim toga, kompanije na čijem je čelu Deripaska izravno će utjecati na poslovanje crnogorske elektroprivrede, željeznice te Barske luke.

Deripaska je u pravom smislu riječi član obitelji bivšega ruskog predsjednika Boris Jeljicina. Taj rijetko nasmijani 38-godišnjak, jedan od najbogatijih ljudi u Rusiji, stekao je većinu bogatstva u vrijeme vladavine Boris Jeljcina, a s njime se i rodbinski povezao. Deripaskina supruga Polina, s kojom ima dvoje male djece, pastorka je Jeljcinove mlađe kćeri, svemoćne Tanje, i kći Valentina Jumašova, nekadašnjeg novinara tjednika Ogonjok i poslije Jeljcinovog dugogodišnjeg šefa kabineta. Valentina Jumašov napisao je sve Jeljcinove memoarske knjige, a neko vrijeme bio je i rukovodilac predsjedničke administracije. Treći je suprug Jeljcinove ljubimice Tatjane, koja je, ugledajući se na Chiracovu kćer, radila na izgradnji očeva političkog imidža, a zapravo je bila moćni kadrovik i lobist. Onima koji su bili u dobrim odnosima s Tanjom lako su se otvarala svaka vrata. Dobro upućeni tvrde da je upravo Oleg Deripaska znao uspješno iskoristiti svoje obiteljske veze i postati praktično nedodirljiv.

Deripaska je dugo bio neženja i smatrao se jednim od najperspektivnijih i najpoželjnijih mladoženja. Mediji su objavili da je u ozbiljnoj vezi i namjerava se oženiti s kćerkom Boris Berezovskog, a tabloidi su budno pratili njegov izlaske s kćerima ostalih političara i popularnim Moskovljankama. No, izlasci i provodi su jedno, a brak nešto sasvim drugo, pa se Deripaska odlučio i obiteljski povezati s Jeljcinovim klanom. Tako se osigurao od napada i sadašnje vladajuće garniture, tim više što je Putin već prvim ukazom zajamčio da nitko neće sudski gonić Borisa Jeljicina za postupke u vrijeme njegova predsjednikovanja. To je jamstvo Jeljcinu indirektno bilo i jamstvo za njegovu obitelj, prije svega kćeri Tatjane. Zauzvrat, najuži klan obitelji Jeljcin prešutno se obvezao na lokalnost Putinu i ne ulazi ni u kakve saveze s njegovim kritičarima i protivnicima.

Da je Oleg Deripaska odavno bio povezan s obitelji Jeljcin nije bila tajna za dobro upućene. O tome su pisali hrabriji novinari koji se nisu plašili zamjeriti se ‘dedi’, kako su svojedobno zvalioronulog Jeljicina. Jedan od najtiražnijih ruskih dnevnih listova, Moskovski komsomolec, objavio je u prosincu 1999. godine tekst Dječa moskovske hobotnice, s podnaslovom Aluminij za Tanju Djačenko. U to vrijeme Tanja Jeljcin je još nosila prezime drugog supruga, iako s njim više nije živjela. U spomenutom tekstu navodi se da golemi Sajanski aluminijski zavod ulazi u grupu Sibirski aluminij zahvaćajući izravnim političkim vezama Olega Deripaska s predsjedničkom obitelji.

Protivnici crnogorskog premijera Mila Dukanovića, koji se jako zalagao da Deripaska sa svojim kapitalom uđe u Crnu Goru, sada tvrde da se vlast ‘prodala za sitniš’, tj. dobila nerealnu cijenu za važne industrijske objekte. Prema tržišnoj logici, može se reći da je Deripaska platio onoliko koliko je trebalo da pobijedi na tenderu. Da je bilo kandidata s boljim ponudama, čak i favorizirani Oleg Deripaska morao bi platiti više.

Dakle, Deripaska je većinski udjel u aluminijskom kombinatu u Podgorici platio 48,5 milijuna eura. Obećao je investicije od 55 milijuna eura, a navodno će potrošiti još 20 milijuna eura za poboljšanje ekološke situacije. Obvezao se da će Vladi Crne Gore dati 27 milijuna za socijalne programe. Rudnik boksita kupio je za šest milijuna eura, a investirat će dodatnih šest. Osim toga, platit će i šest milijuna za koncesije na 20 godina. Za imovinu termoelektrane ponudio je 45 milijuna eura i 195 milijuna eura za dalje investiranje. Za trećinu dionica rudnika ugljena u vlasništvu države platio je pet milijuna eura i obvezao se na 78 milijuna eura investicija. Podgorički ekonomisti kategorički tvrde da Deripaska, tj. njegova kompanija u aluminijskom kombinatu, već ostvaruje mjesečnu dobit od gotovo šest milijuna eura. U crnogorskoj Grupi za promjene tvrde da će novonastala država ostati bez crvenog boksita i, što je još gore, mogla bi trajno biti zagađena. Podgorički ekonomisti, pak, tvrde i to da je na račun cijene struje Deripaski darovano čak 300 milijuna eura. Godišnja proizvodnja podgoričkoga aluminijskoga kombinata je 120 tisuća tona, a sađenja cijena toga traženog metala je 2.400 dolara za tonu.

U drugoj su skupini bili novopečeni biznismeni iz Moskve, a mnogi su se već povezali sa zemljacima koji su živjeli u inozemstvu i bili spremni ponuditi svoj kapital. To je razlog zašto su u prvoj fazi privatizacije velikih kompanija sudjelovali Židovi podrijetlom iz bivšeg SSSR-a. U aluminijskom biznisu u to su vrijeme bila poznata dva brata Čorni. Židovi, rodom iz Buhare u Uzbekistanu, povezali su se sa sunarodnjacima u Londonu i počeli kupovati kombinate za nerealno nisku cijenu. Prema sličnoj formuli privatizirane su mnoge tvrtke u Rusiji, ali i u drugim novonastalim zemljama. Treća grupa bili su bivši sportaši i kriminalci koji su na švercu i reketu stekli kapital i htjeli ga oprati plasiranjem u ozbiljan biznis. Tipičan predstavnik takvih biznismena bio je bivši boksar Dmitrij Bikov, koji je sa svojim kompanijama osvojio metalurški kombinat u Krasnojarsku. U tome pravome ratu bilo je vrlo važno imati podršku činovnika u Moskvi, ali i policije. To je na vrijeme shvatio Deripaska.

Kontrolni paket golemoga Sajanskoga aluminijskog zavoda kupio je za svega 23 milijuna dolara. Usporedbe radi, za sličan kombinat u Brazilu glasoviti George Soros platio je milijardu i pol dolara. Deripaska je, kažu svjedoci, bio majstor dobrih obećanja i kadrovskih igara. U razdoblju pregovora o kupnji obećavao je velike investicije, zatim provedbu socijalnih prava i održavanje objekata u gradovima u kojima su industrijski objekti kombinata. Sve je to brzo zaboravio, a prevareni radnici i građani više se nisu imali kome žaliti. U svojoj ‘zaboravnosti’ nije bio originalan, tako su se ponašali i ostali novopečeni kapitalisti.

Sada je Oleg Deripaska na šestome mjestu rang-liste najbogatijih građana Rusije, koju je u svibnju objavilo rusko izdanje uglednog časopisa Forbes. Njegova se imovina procjenjuje na devet milijardi dolara. A raste vrlo brzo, pa je prošle godine Forbes pisao da je njegovo bogatstvo ‘težak’ 5,5 milijardi dolara. Lani je Deripaskin holding Ruski aluminij imao akvizicije ne samo u Crnoj Gori nego i u Australiji, Gvineji, Nigeriji, Kini, a najavio je kupnje i u Tadžikistanu, Uzbekistanu i Kirgiziji.

Kompanija kojom rukovodi Deripaska kupuje kombinate, rudnike i ostale nekretnine u inozemstvu novcem koji je na računima off shore kompanija i tako izbjegava platiti dio poreza. Znaju to u Kremlu, ali nikome ne pada na pamet da se s njime sukobljava, s obzirom na to da se taj član Jeljcinove obitelji ne petlja u politiku i Putinove kadrovske križaljke.

Do raspada SSSR-a i dolaska kapitalizma u Rusiju Oleg nije mogao ni sanjati da će jednoga dana biti milijarder, pa čak ni da će se baviti biznismom. Rodio se 2. siječnja 1968. godine u gradu Džeržinskog, u Gorkovskoj oblasti (sadašnjoj Nižnjenovgorodskoj). Školju je završio u gradu Ust-Labinsku, na jugu Rusije. Dobro su mu išle matematika i fizika, pa je izabrao studij fizike u Moskvi. Na prestižnome Moskovskome državnom sveučilištu fiziku je završio s ‘crvenom diplomom’, dakle s odličnim, 1993. godine. Bez obzira što pričali i pisali Deripaskini protivnici o njegovom ‘ekspresnom završetku studija’, jedno je neosporno – na glasovitom sveučilištu Lomonosov ‘crvene se diplome’ ne kupuju. Takva je diploma pravi dokaz da je student dobio najviše ocjene na fakultetu koji je studirao.

Još za vrijeme studija, od 1990. do 1992. godine, Oleg je bio financijski direktor Vojne investicijske i osiguravajuće kompanije. Zatim je radio kao broker na Ruskoj burzi roba i sirovina. Njegovi vršnjaci sjećaju se da je prvi veliki novac stekao trgujući šećerom u vrijeme velike inflacije. Njegovi kolege s fakulteta pričali su i to da je bio jako aktivan mladić, od onih koji ne mogu dočekati da završe fakultet. Počeo se baviti biznisom i stjecati novac dok su njegovi vršnjaci i dalje razmišljali kao komsomolci, smatrajući da se on bavi ‘spekulacijama’. A za ‘spekulacije’ je tadašnji krivični zakon predviđao do pet godina zatvora.

Od 1992. godine Deripaska rukovodi aluminijskim kombinatima u Krasnojarsku i Samari, a od 1993. generalni direktor Rosaluminiyumprodukta. Godinu dana poslije postaje član Savjeta direktora golemoga Sajanskog aluminijskog kombinata, a u prosincu 1994. i generalni direktor toga kombinata. Nešto kasnije organizira kompaniju Sibirski aluminij, na čijem je čelu od 1997. godine.

Uz rad, Deripaska je 1996. godine završio i Ekonomsku akademiju Plehanov u Moskvi. Što će već tada milijardera ta diploma, samo on zna. Dvije godine poslije za desetak milijuna dolara kupio je akcije Samarske metalurške kompanije. Koliko stvarne vrijednosti imperija Ruskog aluminijuma i Baznog elementa pripada osobno Olegu Deripaski, a koliko drugim dioničarima teško je reći. Vrlo je vjerojatno da neki utjecajni ljudi iz Jelcinova razdoblja i danas okreću novac putem kompanija kojima rukovodi Oleg Deripaska. Bilo bi naivno povjerovati da je stekao bogatstvo samo zato što je dobro znao računati, s obzirom na to da je studirao matematiku i fiziku. Neosporno je da je bio talentiran ne samo za zbrajanje, nego i za dijeljenje.

Za razliku od najpoznatijega ruskog zatvorenika Mihaila Hodorkovskog, vlasnika naftne kompanije Yukos, kao i milijardera Boris Berezovskog, koji sada živi kao politički emigrant u Londonu, Oleg Deripaska nije imao političkih ambicija. Nijednom se nije vezao ili materijalno pomagao opoziciju. Kad je i plaćao izborne kampanje, podržavao je samo stranke u dobrim odnosima s Kremljom. Do danas je ostao maksimalno lojalan Kremlju, tko god obnašao vlast, pa je kao ugledni biznismen nekoliko puta bio u inozemstvu kao član Putino-ve pratnje, zbog čega su neki strani novinari izvukli zaključak da su njih dvojica prijatelji. Poslije jednoga takvog putovanja s Putinom, Oleg Deripaska je izjavio da veliki biznis mora biti povezan s politikom.

Još jedan detalj mnogo govori o Deripaski. Ne druži se s ‘bivšima’, koji su se sukobili sa sadašnjom vlasti. Može se vidjeti u društvu Romana Abramovića, gubernatora Čukotke i najbogatijega građanina Rusije, koji se zabavlja u Londonu kao vlasnik nogometnoga kluba Chelsea, kao i s osobama koje su i dalje u dobrim odnosima s visokim činovnicima u Bijelome domu i Kremlju.

Iako nastoji da se o njegovom bogatstvu i privatnom životu što manje zna, Oleg Deripaska ipak nije mogao sakriti od ruske javnosti da je vlasnik ogromne vile u Londonu, zatim stana na dva kata u Parizu i vile s bazenom na Cipru. Poslije nekretninu kupio je lani u Abhaziji u mjestu Gagra – bivšu Staljinovu vilu. U Hakasiji, gdje je vlasnik Sajanogorskoga metalurškoga kombinata, na jednom jezeru je napravio sebi vilu, ali i hotel.