Reakcije na ponovni izbor

Zadnji je trenutak za predsjednika vlade s ekonomskom vizijom budućnosti zemlje. Rohatinskog treba staviti u položaj da sam proveđe mjere koje godinama traži od aktualnih premijera.

Dr. Željka Rohatinskog za guvernera Hrvatske narodne banke još su jedan dokaz da je zanimanje medija za neki događaj vrlo često obrnuto proporcionalno važnosti vijesti. Davanje novoga šestogodišnjeg mandata Rohatinskom prošlo je gotovo nezamijećeno. A riječ je o možda posljednjoj šansi da netko u Hrvatskoj ozbiljno pokuša zaustaviti ludilo upadanja u dužničku krizu.

U četverodiobi vlasti u državi (Sabor, Vlada, predsjednik države, guverner HNB-a), samo Rohatinski ima makroekonomskih znanja i osjećaj za cjelinu nacionalne ekonomije. I što je još važnije, on je svoj izbor prošao, pa će u sljedećih godinu dana biti jedini koji se ne mora uklopiti u predizborno napuštanje rasta BDP-a i trošenje novca poreznika za kupnju njihovih glasova.

Pred novim-starim guvernerom u osnovi stoji dvije mogućnosti. Prva je da i drugi mandat odradi kao i prvu ‘šestoljetku’. A to znači beskrajno ponavljanje da je, kako to ponosno stalno ‘šeta’ web stranicom Središnje banke, ‘osnovni cilj HNB-a postizanje i održavanje stabilnosti cijena’. Što se drugih makroekonomskih pojava tiče, to bi značilo tek povremeno upozoravanje Vlade na opasnosti prebrzog rasta vanjskog duga zemlje, ratovanje s upravama velikih banaka u stranom vlasništvu ne bi li ih se zakočilo u kreditnoj ekspanziji, sezonske prijetnje ostavkom… Treba priznati da je Rohatinski možda i jedini visoki dužnosnik koji je proteklih godina pokazao čvrstnu stavovu, ali jednako tako guverner ne može pobjeći od činjenice da je za njegova mandata inozemna zaduženost Hrvatske skočila s 10 na 27 milijardi eura. Možda je zaslužan za to da brojka nije veća, ali je dijelom i odgovoran što je uopće dosegla zabrinjavajuću razinu.

HNB-a Rohatinskog ostaje samo nada da se dužnički balon neće rasprsnuti do ulaska u EU i, nakon toga, zamjene kune eurom. To je, međutim, oklada na koju bi karijeru mogao uložiti samo velik hazarder. ‘Postizanje i održavanje stabilnosti cijena’, svjestan je toga vjerojatno i sam Rohatinski, više nije dovoljan izazov. Više je to alibi. Danas i drugorazredni guverneri centralnih banaka znaju kako održati inflaciju na niskoj razini.

Dr. Željko Rohatinski morao bi u svome drugom mandatu zaigrati drukčiju i oštriju igru. Ne samo prema poslovnim bankama koje se, uostalom, ponašaju racionalno u danim okolnostima, nego prije svega pritiskom na Sanadera i njegovu vladu. Ako je točno tvrdnja da je HNB gotovo iscrpio mogućnosti u smirivanju duga, očito je da s Banskim dvorima treba prestat razgovarati ‘u rukavicama’. Logika umanjivanja štete i ‘manjeg zla’ više nije dovoljna. To, među ostalim, znači da, ne bude li suglasnosti na relaciji HNB – Ministarstvo financija, Roha, kako ga svi zovu, u svome drugom mandatu treba ne samo mahati ostavkom nego je, kao čin građanske, stručne i političke odgovornosti i upozorenja – zaista i dati.

Gdje su problemi, pokazuje i njegov gotovo neprimijećeni, a vrlo znakovit govor pri podnošenju izvještaja o radu HNB-a u 2005. godini. Za razliku od ‘tečajnih fundamentalista’ koji godinama trube kako prejaka kuna nema utjecaja na slabljenje hrvatskog izvoza, Rohatinski je priznao da je ‘kuna u ove tri i pol godina realno aprecirala gotovo 10 posto’ pa toliko ‘naši izvoznici realno dobivaju manje u kunama’. Priznao je da i osnovni cilj HNB-a, očuvanje niske inflacije, više nije lako održati. ‘Inflacija lagano, ali konstantno ubrzava, s 1,7 posto u 2003. na… 4 posto u pet mjeseci 2006.’ K tome je Rohatinski otvorio i pitanje inflacije u sferi cijena nekretnina.

Kad se zbroji znanje što ga Rohatinski ima o hrvatskoj ekonomskoj stvarnosti i hrabrost da tvrdoglavu provodi što zamisliti s činjenicom da Hrvatska narodna banka ima ograničen instrumentarij djelovanja, dode se do zaključka da je pravi čovjek izabran na krivo mjesto. Rohatinski je zreo za premijera, ili za kreatora ekonomske politike u Vladi s premijerskim ovlastima. Dosadašnji premijeri odrađivali su političke zadatke (osamostaljivanje, demokratizacija, kandidatura za EU). Zadnji je trenutak za nekoga s ekonomskom vizijom budućnosti zemlje. S druge strane, guverner bi se našao u poziciji da pokaže kako se provode rješenja koja je drugima, poglavito premijeru i ministru financija, godinama sugerirao.