Mali dioničari s dionicama milijunske vrijednosti

Mali dioničari s dionicama milijunske vrijednosti nisu ni poslovno ni politički moćni, u velikim kompanijama rade sasvim obične poslove vozača, skladištara, portira, kuharice, čistačice… ali ulaganjem u dionice stekli su toliko bogatstvo da im mnogi zavide. Čovjek bi isprva pomislio da su to radnici koji sa svojom malom plaćom jedva preživljavaju od mjeseca do mjeseca, ali oni imaju novac od kojeg se mnogim menadžerima i visokopozicioniranim članovima uprave u kompaniji u kojoj rade vrti u glavi.

Riječ je o malim dioničarima koji godinama rade u najpoznatijim hrvatskim tvrtkama poput Medike, Atlantske plovidbe ili Adrisa na manje važnim poslovima, ali su, prepoznajući koliku im dobit mogu donijeti dionice, odlučili riskirati i počeli ulagati. Neki su godinama odvajali od plaće, zaboravili na more i godišnje odmore i štedjeli na bezbroj drugih načina kako bi mogli ulagati u dionice tvrtke u kojoj rade. I kad je dionicama u koje su uložili padala vrijednost, dizali su kredite da bi mogli još više ulagati. U svakom trenutku vjerovali su u rast i dionice nisu prodavali. Poneki su stekli toliku vrijednost da bi sada prodajom dionica slobodno mogli kupiti vilu u Dubrovniku, otputovati na Bali i nikada više toliko ne raditi. No, većina njih je unatoč zaradenom novcu i dalje ostala vjerna svojoj kompaniji i još rade na teškim fizičkim poslovima koje su radili kad nisu imali ništa. Dionice u koje vjeruju tako su postale njihovo obiteljsko srebro.

Jedan od takvih dioničara je Mato Pejić, zaposlenik Medike koji posjeduje dionice u vrijednosti od milijun i osamsto tisuća kuna. Mato je zadužen da pazi na lijekove koji se moraju čuvati na posebnim temperaturama i u zaštićenim hladnjacima.

• Prepoznao sam vrijednost dionica i odlučio ulagati u njih još prije četrnaest godina. Prvo sam kupio nekoliko stotina dionica, a onda se moja obitelj složila da mogu još ulagati i tako sam sada došao do 163 dionice. Nisam, kao neki, kupovao skupocjene automobile, stanove i vikendice, već sam ulagao u dionice. To su mi bile sve ‘nekretnine’ koje sam imao. Naravno da je to vrlo veliki rizik. Možete uložiti mnogo i ako se nešto dogodi i vrijednost dionica naglo padne, u jednoj noći možete sve izgubiti. Zato treba biti oprezan, ali i vjerovati u poslovanje kompanije te biti optimističan – kaže Mato, koji je u središnjicu Medike u Zagrebu došao iz Vukovara. Mato je, naime, prije rata živio u Vukovaru, a u vukovarskom predstavništvu Medike započeo je svoj radni vijek.

• Sve ovo vrijeme koliko sam u Mediki promijenio se desetak uprava. No, vjerovao sam u svoju kompaniju i kad je bilo najteže. I u trenucima kad se mislilo da će je pojedine uprave upropastiti, dionice nisam prodavao. Prodao sam samo jedan manji dio, ali to mi je bilo neophodno za obnovu u ratu porušene kuće. Priznajem, kad su u jednom razdoblju dionice bile vrlo pristupačne, podigao sam kredit. Dionice sam kupovao i uz popust samo da bismo mi mali dioničari zadržali većinu. Bio sam svjestan da je to velik rizik i da mnogi na mome mjestu to ne bi napravili. No, kredit sam otplatio za dvije godine i sada mi nije žao što sam toliko riskirao – priča taj pedesetosmogodišnjak, najstariji radnik najveće hrvatske veledragerije, koji u njoj radi već trideset i sedam godina.

Na pitanje kako na njegovo bogatstvo i vrijednost dionica gledaju njegovi kolege i jesu li zavidni, Mato odgovara da se ima dosta ‘prijatelja’ kojima nije drago što je toliko postigao.

• Primijetim kod nekih kolega u tvrtki da mi pomalo zavide zato što imam dionice, a oni ne. Mnogi su dionice izgubili za vrijeme prošle uprave i sada to ne mogu vratiti. Medika je prije dvije do tri godine imala 49 posto malih dioničara, a sada ih je svega tri do pet posto. Radnici su imali mnogo dionica, a onda je bivša uprava unijela strah u kompaniju da će sadašnja uprava sve upropastiti, vrijednost dionica pasti i svi sve izgubiti. Bivši članovi uprave pojedine su radnike nekim mutnim poslovima uspjeli nagovoriti da im prodaju dionice. Dolazile su ovdje i neke islamske tvrtke koje su kupovale dionice od radnika. Bilo je svega. Tendencija uprave bila je da u Mediki bude što manje malih dioničara – napominje Pejić.

• No, ja sam vidio da ta nagla prodaja nije u redu. Jedan od razloga zašto nisam prodao dionice je i to što je sadašnji predsjednik uprave govorio svim radnicima da ih ne prodaju, jer će Medika uskoro dobiti jakoga strateškog partnera, čime će vrijednost dionica porasti za 20 do 30 posto. Ali radnici, ustrašeni uvjerljivima bivše uprave, nisu tomu vjerovali. Ti su kolege u nekoliko dana rasprodali sve i naravno da im je sada žao i da mi zavide – rekao je Pejić. Ističe da kao mali dioničar ima pravo glasa kad se donose važne odluke vezane za poslovanje Medike, što mu mnogo znači.

• Kao dioničar imam pravo sudjelovanja i na skupštini i ako je u pitanju glasovanje pri donošenju značajnih odluka imam pravo na 163 glasa. Uskoro će godišnja skupština dioničara na kojoj će se donositi važne odluke i drago mi je što ću imati utjecaj pri donošenju nekih. Dionice ne planiram prodavati. Ako ih i poželim prodati, mogu to učiniti bilo kome, Medika nema pravo prvokupa. Mnogi me pitaju zašto još radim, zašto ne prodam dionice i živim u miru. Meni nije važno što nisam na nekoj od visokih funkcija u upravi. Zadovoljan sam svojim poslom. Mislim da je trideset i sedam godina koje sam proveo u Mediki dovoljan dokaz – napominje Pejić.

Osim Mate Pejića, jedan od malih dioničara je i Vlaho Jemin iz Atlantske plovidbe. Jemin kao voditelj Odjela informatičke podrške obavlja nešto važniju funkciju u Plovidbi, a jedan je od rijetkih malih dioničara koji nikada nisu prodali nijednu dionicu. Posjeduje 1.500 dionica, koje vrijede oko milijun i tristo tisuća kuna.

• U dionice Atlantske plovidbe najviše ulažem u posljednje četiri godine. Nekada su se prodavale po 25 kuna i manje, a danas vrijede oko 850 kuna. Pojedini zaposlenici jednostavno nisu znali prepoznati vrijednost dionica i nisu se odlučili ulagati u njih – priča Jemin. Dodaje da je počeo ulagati kad je jednom dionice dobio kao jamstvo za posuđeni novac i na njima dobro zaradio.

• Čovjeku sam posudio novac, a on mi je kao jamstvo dao dionice. Isprva nisam nimalo vjerovao da će mi to donijeti neku dobit, ali na kraju sam dvostruko zaradio. Tada sam shvatio kolika je vrijednost dionica. Počeo sam ulagati i u dionice tvrtke u kojoj radim, jer sam vjerovao da mi i one mogu donijeti zaradu. Nisam pogriješio – ističe Jemin, koji je u dioničarskim vodama prilično dugo, a osim u dionice Atlantske plovidbe, ulagao je u Plivu i Adris. Žao mu je jedino, kaže, što kao i ostali manji dioničari nema prevelikog utjecaja u skupštini i prilikom donošenja odluka.

• Naš utjecaj prilikom donošenja važnih odluka je minoran. Volio bih kad bi se to promijenilo – kaže Jemin, koji u Atlantskoj plovidbi radi punih četrnaest godina. Dodaje da za sada ne namjerava prodavati dionice, ali ako bi to i htio, Atlantska plovidba ima pravo prvootkupa.

Osim u Mediki i Atlantskoj plovidbi, mali dioničari su i brojni radnici rovinjske Adris Grupe, odnosno Tvornice duhana Rovinj. Radnici TDR-a većinu su dionica dobili prilikom pretvorbe, pa nisu morali ulaziti u toliko rizika, ali rijetki su oni koji su u tome prepoznali zaradu i nastavili dalje ulagati. Neki od TDR-ovih zaposlenika i malih dioničara su pedestogodišnji vozač Vlado Sošić, koji ima dionice u vrijednosti od otprilike 3,7 milijuna kuna, i mehaničar Damir Kuharić.

• Kad smo prilikom pretvorbe dobili dionice, pojedini zaposlenici odmah su ih prodali. Istina je da tada nisu mnogo vrijedile, oko 50 maraka i manje. Zaposlenici nisu prepoznali njihovu pravu vrijednost i koliko bogatstvo mogu steći ulaganjem u njih. Većina je samo rekla da će ih, kako su im došle, i prodati – priča Sošić, koji u Adrisu radi već dvadeset godina. Ističe da on nije prodao dionice jer je vjerovao da će rasti. To se pokazalo točno, jer danas te dionice vrijede daleko više.

• Dionica danas vrijedi oko 3.700 kuna. Mi koji smo se strpili i pričekali gotovo 14 godina mnogo smo bolje prošli. Jedan manji dio dionica morao sam prodati jer mi je novac bio potreban kad sam preuređivao kuću. No, većinu nisam prodavao, već sam u njih dodatno ulagao. Kako bih mogao kupovati dionice, čak sam podigao kredit. Otplaćivao sam ga godinu dana, ali mi nije žao – kaže Sošić. Na upit ima li pravo glasa i utjecaja prilikom donošenja važnih odluka, odgovara da ima, ali ne velik.

• Kad je riječ o utjecaju u skupštini ili prilikom donošenja odluka, siguran sam da mi nijedne drugdje ne bi bilo bolje – kaže Sošić. Njegov kolega Kuharić ima 2.000 dionica, koje vrijede više od vrtoglavih 7 milijuna kuna.

• Od kupnje dionica zna vam zavreti krv. Mi, radnici TDR-a, imali smo privilegiju da smo prilikom pretvorbe dobili dio dionica. Poneki koji su ih odmah prodali sada žale, jer im je vrijednost drastično narasla – priča Kuharić. Sjeća se vremena kad je vrijednost dionice porasla na čak 5.500 kuna, prosječna joj je vrijednost oko 3.300, a trenutačna oko 3.700 kuna.

Mali dioničar – mali utjecaj. Zaposlenicima koji su prethodno prodali dionice bilo je neopisivo žao, a mi koji ih imamo tome smo se jako veselili. Iako dionice ponekad padaju, ne treba posustajati, jer uvijek dođe vrijeme kad naglo porastu. Samo treba biti strpljiv i može se dobro zaraditi – napominje sugovornik koji je u Adrisu zaposlen već dvadeset četiri godine.

Dodaje da radnici TDR-a nisu dužni svoje dionice prvo prodati kompaniji, jer otkako su dionice na burzi, mogu ih prodati bilo kome. Pri tom, kaže mehaničar TDR-a, posebno mu je drago što kao mali dioničari dijelom imaju utjecaja na donošenje odluka vezanih za njihovu kompaniju.

• Pojedinačno možda i nismo toliko snažni, ali zato zajednički biramo svog predstavnika koji se zalaže za naša prava. Želim još jednom naglasiti da zaposlenici trebaju ulagati u dionice tvrtke u kojoj rade. Pad vrijednosti ponekad vas može jako razočarati, ali treba biti optimističan – poručuje Kuharić.