Mnogo nesolventnih s malo zaposlenih

Na dnevnome redu prošlotjedne sjednici Vlade u Koprivnici našla se i tvornica obuće Sloga, inače jedna od malobrojnih preostalih hrvatskih tvrtki koje se bave tom djelatnošću. Koprivnički su obućari dobro poslužili Sanaderovu kabinetu da bi pokazao socijalnu osjetljivost. Slogino je posratanje počelo odmah nakon uvođenja stabilne kune, kad je nestalo ‘šticunga’ deviza, pa su se svi lohnposlovi pokazali neisplativima. Drugi je težak udarac bio gubitak licencije za Adidas, koji je završio sudskom tužbom zbog neovlaštene proizvodnje i plaćanjem poprilične kazne. Još 2000. poslovodstvo Sloga prestalo je podmirivati poreze i doprinose za svoje zaposlenike, ali država godinama nije reagirala, strahujući od socijalnih potresa. Tvrtka je u tom razdoblju s tisuću zaposlenika spala na današnjih 550, od kojih većina u proizvodnji prima neto plaću od gotovo tisuću kuna, što je ispod životnog minimuma.

Više od godinu dana trajali su dogovori o modelu spašavanja Sloga, budući da je taj začetak na sebe preuzeo potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Na Vladinoj sjednici usvojen je model koji je zapravo i najrealniji. Potraživanja države od 27,2 milijuna kuna pretvorena su, naime, u većinski dionički udjel. Država postaje vlasnik 75 posto Sloginih dionica. Za iznos dugova smanjen je temeljni kapital, a dvoje dosadašnjih najvećih vlasnika, predsjednik Uprave Ivan Henezi i član Uprave Tajana Barančić, koje smatraju i najodgovornijima za sadašnje stanje, odrekli su se većeg dijela svojih dionica.

To, međutim, ne znači da će biti spašeno svih 550 radnih mjesta, jer se u nekim analizama spominje osiguravanje posla za oko 400 radnika, dok bi se ostalima uz pomoć novih kredita osigurala otpremnina. Glavnina dugova dobavljačima i komercijalnoj banci, procijenjenih na gotovo 38,5 milijuna kuna, riješila bi se bržom naplatom potraživanja, ali i prodajom.

Koprivnica je industrijsko središte s prednostima i manama velikih tvrtki, a mali poduzetnici u mnogo većoj mjeri obilježavaju gospodarstva Križevaca i Đurđevca.

Na području Koprivničko-križevačke županije djeluju tri značajne tvrtke u stranom vlasništvu, na čijem su čelu, za razliku od Hartmanna, i menadžeri iz inozemstva. Prva je od njih Carlsberg Croatia, koju predvodi Jorn Pedersen, iznimno elokventni Danac snažno uključen u društveni život Koprivnice. Ta pivovara, danas treća po prodaji u Hrvatskoj, učinila je zaokret upravo Pedersenovim dolaskom prije tri-četiri godine, jer je tek tada počela pozitivno poslovati i probijati se na inozemna tržišta. Na čelu Lasselsberger-Knaufa, tvrtke koja ima pokraj Đurđevca separaciju i pogon za proizvodnju suhih žbuka, također je stranac, Karl Widor. O efikasnosti njegova vođenja tvrtke dovoljno govori podatak da je prema komorskim podacima za 2004. tvrtka po dobiti na visokom sedmom mjestu u županiji. Takvim se rezultatima trenutačno ne mogu pohvaliti dva austrijska člana tročlane Uprave đurđevačke drvne industrije Haas. Oni su, međutim, preuzeli tvrtku s enormnim gubicima, pa još traje njeno restrukturiranje, ali već su vidljivi pozitivni pomaci.

Hvaljujući svojoj logici radnointenzivne djelatnosti. Nekoliko primjera to jasno potvrđuje.

Uzmimo samo koprivnički Bilokalnik, na kojem se, uz Podravku, desetljećima zasniva razvoj na širem podravskom prostoru. Njegovo poduzeće Bilokalnik–Drvo d.o.o. još je devedesetih počelo gomilati gubitke. Redovne godišnje sanacije unutar sustava, koje su i višestruko nadmašile vrijednost samog Drva, nisu donosile značajnije pomake, pa je na prošlogodišnjoj dioničkoj skupštini utvrđeno da ukupni dugovi iznose 35 milijuna kuna. Dilema je bila ugasiti proizvodnju, u kojoj je gotovo 230 radnika, ili žurno naći kupca. Pronađeno je pomalo iznenađujuće rješenje. Nexe grupa, koja je u međuvremenu od Belišća kao većinskog vlasnika Bilokanika d.d. kupila Bilokalnik–Igmu, industriju građevnog materijala, odlučila je preuzeti i Drvo. Predsjednik Uprave Ivan Ergović objasnio je da će tu tvrtku prilagoditi potrebama Nexe grupe, a i uključiti njen asortiman u svoju razgranatu prodajnu mrežu. Tako su spašena radna mjesta, a očekuju se i ulaganja u modernizaciju Drva.

Zadovoljavajući rasplet dobiva i druga vrlo problematična drvna industrija Bilo iz Đurđevca. Riječ je također o višegodišnjoj gubitnoj tvrtki, koja je na listi Županijske gospodarske komore za 2004. čak i prvoplasirana prema nagomilanim dugovima. Lokalna je zajednica posredovala u traženju tvrtke koja bi je kupila i ulagala u njen daljnji razvoj. Naposljetku je to bio austrijski Haas, koji je doista počeo s ciklusom investicija i restrukturiranja proizvodnje, a na posao je do danas vraćeno gotovo 300 radnika. Daleko je neizvjesnija situacija u križevačkoj drvnoj industriji Arena d.o.o., koja je i nadalje u stečaju, no 139 radnika i dalje proizvodi za tržište, tako da je na županijskoj ranglisti prema ukupnom prihodu na visokom 26. mjestu.

Među ostalim županijskim gubitašima, kandidatima za stečajeve, niz je malih trgovačkih i uslužnih tvrtki najrazličitijeg profila, koje nisu uspjele izbjeći sudbinu koja je prije njih zadesila koprivnički Izvor, monopolista u bivšoj državi, i njegov križevački pandan, Trgovačko. Tu je, dakako, i nekoliko privatnih tvrtki koje se bave drvetom, poljoprivrednom proizvodnjom i transportom. Iako je 2005. od 1.004 trgovačkih društava njih čak 458 nesolventnih, s ukupnim nepodmirenim obvezama od 248 milijuna kuna, podnošljivije zvuči podatak da su ona ukupno imala tek 395 zaposlenika. Uzme li se u obzir da je u županiji u trgovačkim društvima blizu 19 tisuća radnika (od ukupno 39 tisuća zaposlenih prema svim osnovama), brojka i nije tako zabrinjavajuća.

No, baš taj podatak istodobno govori o nepovoljnoj strukturi podravsko-prigorskoga gospodarstva, gdje malo i srednje poduzetništvo i nadalje bitno zaostaje za onim velikim, mahom u mješovitom vlasništvu. Iako malo poduzetništvo bilježi najbrži rast prihoda, godišnje oko deset posto, još gotovo 60 posto prihoda ostvaruju velike tvrtke, čiji je prosječni rast približno četiri posto godišnje. Na to najbolje ukazuje lista ukupnih prihoda, na kojoj su prema posljednjim obrađenim podacima iz 2004. među prvih pet čak četiri tvrtke iz sustava Podravka grupe. Prva je Podravka d.d., na trećem mjestu Belupo, četvrta je mesna industrija Danica, a peto je trgovačko društvo Poni. Između njih se ugurao jedino križevački trgovački lanac KTC.

Pričom o Podravka grupi, koja je 2005. ostvarila ukupnu prihod od gotovo 3,5 milijarde kuna, ali sa svega 62,6 milijuna neto dobiti, otvara se i krug tvrtki za koje bi se moglo tvrditi da su u svojevrsnoj stagnaciji, iako se taj pojam ne može doslovno shvatiti. Naime, kad se vlasnik Agrokora, Ivica Todorić, želi pohvaliti s ekspanzijom svoje grupe, obično ne bez ironije naglasiti da ona ‘godišnje raste za prihod cijele Podravke’. Dakle, jedan je od problema kompanije, predvodene Darkom Marincem, u tome da je proteklih godina organski rasla tek nekoliko posto godišnje, a akvizicije tome okrenute nisu se pokazale najširetnijima. Češki Lagris odmah nakon ulaska te zemlje u EU zapao je u krizu prodaje riže i grahorica, a porečka tvornica sladoleda Ital-ice nije ozbiljnije ni zaprijetila Ledu. S druge strane, nagađanja o kupnji segmenta pića od Lura grupe nikako da dožive svoj rasplet.

Od značajnijih županijskih tvrtki koje bi se mogle uvrstiti u grupu stagnirajućih, zacijelo bi se mogao uključiti veći dio građevinskog sektora, iako je ove godine posla više nego inače, pa se nude zaposlenja raznim deficitaranim građevinskim strukama. Najveća od tih tvrtki je križevački Radnik, s 450 zaposlenih, za koji vrijedi pravilo da češće i uspješnije radi u Njemačkoj, gdje ima predstavništvo, nego u vlastitoj županiji. Njegov predsjednik Uprave, Mirko Habijanec, često ističe da je nedostatak loširanja jedan od razloga nedobivanja poslova na domaćem terenu. Slične probleme, ali i nedostatak kapaciteta i kadrova, navodi i prvi čovjek durđevačkog Segrada, Slavko Gračan. Indikativno je da trenutačno na najvećim županijskim investicijama, poput županijske bolnice i koprivničkog bazena, ne rade županijski građevinci.

U istu bi se stagnirajuću kategoriju mogli ubrojiti i Podravsko gospodarstvo i Tvrnica stočne hrane, inače još devedesetih godina privatiziranih dijelovi Podravkine poljoprivrede. Prva spomenuta tvrtka ima ozbiljnih problema u pogledu koncesija za državno poljoprivredno zemljište, oko čega se sukobljava, čak i u fizičkom smislu, s okolnim seljacima koji su se opredijelili za robnu proizvodnju, koje podupiru njihove udruge. Posljedica je toga da je direktor Podravskog gospodarstva, Ivan Medimurec, iskoristio nedavni razgovor premijera Sanadera sa županijskim gospodarstvenicima da potakne što brže rješavanje toga gorućeg problema, koji ima i jake političke konotacije.

Ohrabruje spoznaja da skupina uspješnih podravsko-progorskih tvrtki, karakterističnih po stalnome rastu, i nije tako malena, možda i zahtijevajući činjenici da većina ne zapošljava veći broj radnik i ne prelazi razinu srednjeg poduzetništva. Jedini je izuzetak trgovski lanac KTC, u vlasništvu Ivana Katavića. Nastao 1993. kao tipična obiteljska tvrtka, KTC je vlastitim snagama gradio svaki od današnjih 15 trgovackih centara na širem prostoru sjeverozapadne Hrvatske, da bi 2005. s približno tisuću zaposlenih dosegnuo promet od 1,4 milijarde kuna. U Katavićevu je ‘carstvu’ i sedam specijaliziranih trgovina, veleprodaja koja opskrbljuje 250 malih trgovaca, 15 gostiteljskih objekata u sklopu centara, hotelski smještaj, veliki vojni park, benzinska crpka, lovište, hladnjače, pronađena automobila te turistička agencija. Za mjesec dana u Vojvodini će se svečano otvoriti prvi njegov inozemni robni centar od čak deset predviđenih u tom dijelu Srbije. Slijedi investiranje u Crnu Goru, u BiH i na Kosovu.

Nameće se pitanje kako se Katavić uspio održati dok su druge gatuli internacionalni lanci? Iako ne skriva da je posljednjih godina dobivao ponude za prodaju KTC-a od kojih se ‘čovjeku zamaglili pred očima’, Katavić tvrdi da ga niska brojka ne može motivirati za taj potez, jer želi da tvrtka ostane u obiteljskom vlasništvu. Uvjeran je da će uspjuti u tome jer u strategiji investiranja, u kojoj manji gradovi imaju prednost pred velikima, još nije pogriješio. Uspio je očuvati i najniže cijene na tržištu, noseći se i s lancima ‘cash & carry’, unatoč tome što KTC daje odgodu plaćanja. Drugi razlog ubrzanog razvoja jest i to što administracija nije prešla pet posto osoblj, što je obavljena potpuna informatizacija sustava, a i produktivnost je po zaposlenome visokih 200 tisuća kuna na mjesec.

Uspješni su gospodarstvenici vrlo različitih proizvodnih usmjerenja. Za današnji je status izvoznika poučan primjer koprivničkog Hartmanna, koji je devedesetih godina kao dio Bi.

Križevačka tvrtka ITS, čiji je vlasnik i direktor Branko Radivojević, bavi se proizvodnjom regalnih skladišta i sustava skladištavanja svih vrsta robe i na tom je polju vodeća na prostoru bivše Jugoslavije. S kooperantima gradi i trgovačke centre prema načelu ključ u ruke. ITS svake godine posluje s profitom i sva se zarada, uz bankovne kredite, reinvestira u nove pogone i opremu, pa je do danas 5.800 proizvodnih kvadrata pod krovom. Trenutačno je gotovo sva proizvodnja automatizirana, dijelom i robotizirana, pa tvrtka ima svega 46 zaposlenih. Pozornost posjetitelja, međutim, privlači činjenica da upravni dio prije nalikuje na neku preuređenu kupaonicu nego na poslovnu prostoriju. To i nije čudno ima li se na umu poslovna filozofija koja se Radivojević čvrst drži: svaka zarađena kuna ide u nove proizvodne kapacitete! Već je pripremljeno i zemljište na kojemu će se dalje proširivati proizvodne hale. Prvi čovjek ITS-a objašnjava da se samo tako može opstati, a da on osobno i danas živi u istom stanu u kojem je bio i prije 25 godina i da nema razloga investirati u vlastitu kuću. Štoviše, trenutačno mu je poslovna opsesija vratiti u Hrvatsku, uz pomoć inozemnih partnera, proizvodnju bočnih viškušaka, koji služe prijenosu iznimno dugačkih i teških tereta.

Tomislav Ivanek, vlasnik križevačkog Elektro-čelika, također je primjer kako se vlastitim programima može osvajati tržište. Njegova tvrtka, u kojoj je osam inženjera od ukupno 17 zaposlenika i s neto plaćom plaća od približno 5.000 kuna, bavi se izradom eletroenergetske opreme i opremom za upravljanje najrazličitijim sustavima. Već sada svoje sklopove izvoze u niz zemalja, od susjednih do SAD-a i Tanzanije, ali cilj je tvrtke da posebno razvija sustave za nadzor postrojenja, pri čemu aplikacije razvijaju sami stručnjaci Elektro-čelika. Zapitan zašto u proteklih petnaestak godina nije gradio vlastite radne prostore, Ivanek odgovara da je prioritet uvijek bilo ulaganje u kadrove.