U suvremenom svijetu okrenutom materijalnome malo treba samo onaj tko se u potpunosti realizira.
Tko je odgovorniji za rezultate tvrtke – poslodavac ili djelatnik – pitanje je koje često postavljaju svi sudionici na tržištu rada. Odgovorni su svi, ali neki imaju više moći i veći udjel u rezultatima rada, pa zato valja i odgovornost primjereno rasporediti. Svatko prema svojim mogućnostima. Pročitala sam nedavno da je u organizaciji Crkve okupljeno nekoliko desetaka poslodavaca, vlasnika tvrtki, pa i menadžera te kako su na duhovnim vježbama proveli vikend, uz meditaciju i molitvu, slušajući o etici i moralu u poslovanju. Teme su obrađivane s teološkog stanovišta, no bilo je na seminaru i psihologa i sociologa. Organizatori duhovnih vježbi željeli su kod polaznika osvijestiti spoznaju kako ‘ne ide zajedno da vlasnik tvrtke živi luksuzno, a njegov zaposlenik jedva preživljava’.
S takvim razmišljanjem, stajalištima i porukama u potpunosti se slažem i podržavam ih, i to ne samo deklarativno. I sama uvijek nastojim djelovati u tom smislu. Crkva je izgleda napokon shvatila da je ono što propovijedaju svi koji pokušavaju modernome poslovnom čovjeku (poslodavcu, vlasniku, menadžeru, ali i radniku) pomoći da se s uspjehom nosi sa sve većim zahtjevima tržišta, zapravo temelj kršćanske vjere i da je upravo jedan od njenih zadataka podupirati osnovne moralne vrijednosti.
Veseli me takvo njihovo budenje, jer svaka je pomoć dobrodušna, a pogotovo kad je riječ o stvarima koje su u našem društvu, u ovom času, prijeko potrebne. Prevelik je jaz između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa. Nijedna inicijativa koja vodi boljšku i smanjenju tih razlika nije zanemariva, a svaki takav potez ima vrijednost.
Teza da je ‘ljudska srce sklono predati se’ želji za što većim profitom, a time upada u začarani krug da što više ima više i želi’, stara je koliko i pojam privatnog vlasništva. No jednako je tako stara uzrečica da ‘nije bogat onaj tko ima najviše, nego onaj tko malo treba’. A u današnjem materijalistički orijentiranom svijetu malo treba samo onaj tko se u potpunosti realizira, dok onaj tko živi skromno i bez većih potreba predstavlja toliku rijetkost da ga često smatraju čudakom. Riječ je zapravo o tome da osvijestimo što zapravo želimo i trebamo i koji su nam prioriteti u životu. I stalno se na to podsjećamo. Kao i na to koliko je iskušenja na putu u životu koji počiva na materijalnome: težnja vanjskim obilježjima uspjeha koji gođe egu bez obzira na kojem je obliku uspjeha riječ (karijera, novac, javna priznanja, privilegije…). I kako se to odražava na karakterne osobine mnogih ljudi: proždrljivost, pohlepa, lijenost, požuda, oholost, zavist i gnjev. Prepoznajete li išta od njih u sebi? Kako si pomoći?
