Robotizacija oružja

Ugasite svjetla, rekao je, prema japanskoj ‘modernoj legendi’, vlasnik pogona za proizvodnju automobila, gledajući u prostoriju u kojoj rade isključivo roboti. Svjetla je, navodno, dao upaliti tek nakon što se jedini čovjek u pogonu zadažen za obilazak požalio da ga posao deprimira. Vlasnik je kasnije procijenio da su mu uštede struje ipak važnije od depresije jednog čovjeka, pa roboti i čuvar nastaviše uspješno raditi u mraku.

U svijetu, prema podacima Ujedinjenih naroda, radi više od milijun industrijskih robota, a procjenjuje se da će do 2008. godine tržište rasti prema prosječnoj godišnjoj stopi od 6,1 posto. Koliko je industrijskih robota u Hrvatskoj nije poznato, jer ih nijedna institucija ne broji, pa niti profesori s Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) te Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB) koji se bave robotikom ne raspolazu tim podatkom jer, kažu, nemaju ga od koga dobiti. U svjetskim statistikama Hrvatska ne postoji, a kad bi netko i brojao robota u izračunu UN-a ušli bismo u kategoriju statističke greške, slažu se profesori Zdenko Kaovačić s FER-a i Mladen Crnec ković s FSB-a.

S optimističnim pogledom na budućnost, možda imamo šanse kad je riječ o robotizaciji u uslužnom sektoru, koja se još nije masovno proširila niti u razvijenim zemljama a u kojoj će glavni akteri biti – servisni roboti, čiji se preteča, Hondin robot Asimo, sada već uspinje uza stube. Doduše, još nije razvio inteligenciju legendarnih C3PO-a, uslužnog robota i domišljatog R2-D2-a iz Ratova zvijezda. U svom istraživanju industrijskih roboti, u Hrvatskoj smo uspjeli detektirati svega 38 ‘uposlenih’ roboti koji zadovoljavaju moderne kriterije. Vjerojatno ih ima još. Ipak, mnogo je više različitih manipulatora i drugih automatskih uređaja koje se ponekad naziva robotima, a to oni u biti nisu. Mi smo se držali svjetskih kriterija i definicije profesora Crnekovića koji kaže da se robotom može smatrati programabilni stroj fleksibilan na način da koristeći različite alate može obavljati različite poslove, poput zavarivanja, montiranja pomoću hvataljke ili pak bojenja. Potrebno je i da se slobodno gibaju na najmanje četiri osi, a danas se sve češće zahtijeva pokretljivost na šest osi. U hrvatske proizvodne pogone robote u pravilu dovode strani vlasnici, a jedina domaća industrija s perspektivom za ozbiljniju robotizaciju iako ‘živi’ na državnu sanaciju jest – brodogradnja. U tri velika brodogradilišta, pulskom Uljaniku, riječko-mo 3. maju i splitskom Brodosplitu ima ukupno devet robota, a jednoga, za rezanje, pribavilo je i brodogradilište u Trogiru, pa ih je čak 10 u brodogradnji. Riječ je o robotima koji se bave rezanjem čelika i zavarivanjem. Da bi bila robotizirana, hrvatska brodogradnja mora nabaviti još mnogo robota, a radnik kojeg nikada neće moći zamijeniti robot jest, kažu u brodogradilištima – brodomenter s obzirom na složenost njegova posla.

Karlovačka tvornica oružja, HS Produkt, ima ‘zaposlenog’ jednog robota u proizvodnji cijevi pištolja i pušaka, a upravo nabavlja drugoga koji će opsluživati dva stroja u drugom dijelu proizvodnje. Robot umeće cijevi u stroj za kovanje, a to je pravi posao za stroj jer je riječ o izuzetno osjetljivom radu koji zahtijeva maksimalnu preciznost. Da je taj posao radio čovjek, koliko god se trudio, dosad bi sigurno barem deset puta pogriješio, a takve greške kod nas stoje i 50 tisuća eura. Robot mnoge stvari ne može napraviti bolje od čovjeka, ali kad je na djelu beskrajno ponavljanje istih radnji bez odstupanja, tu se čovjek ni približno ne može mjeriti s robotom. Isti robot radi nam u sve tri smjene, ne ide na pauzu, ne puši i ne troši radno vrijeme ni na što osim na svoju osnovnu funkciju. U tom kontekstu 350 tisuća eura, koliko smo u njega uložili, bilo je ne samo opravdano već i nužno ulaganje – objasnio je Pavlin.

Uskoro stiže i drugi robot, japanski FANUC, na-bavne vrijednosti oko 200 tisuća eura, a istodobnim će posluživanjem dvaju strojeva tijekom tri smjene dnevno mijenjati osmoricu radnika. Roboti uvijek rade jednako i kvalitetno, i to je bitno kod srednje i dugoročnog planiranja proizvodnje. Istodobno, raste cijena ljudskoga rada, dok cijena robota pada. Naravno, ni konkurencija ne miruje, a upravo istražujemo da li bismo u svojoj proizvodnji robote mogli uključiti i u neke faze montaže i kontrole kvalitete. Ako to i ne dođe odmah na red, siguran sam da nam je značajnija robotizacija dio perspektive – kaže Pavlin koji smatra da je potpuno deplasirana bojazan da bi roboti mogli istisnuti ljude i generirati daljnju nezaposlenost.

Što više robota, to manje nezaposlenih – kaže Pavlin objašnjavajući da se robotima prepuštaju monoton, precizni, brzi, opasni i slični poslovi, a ljudski se potencijali oslobađaju za druge, kreativnije poslove. Brodosplit ima pet robota, od kojih dva rade na rezanju čelika, dva više s portala i zavaruju, a jedan reže cijevi. Direktor investicija splitskog brodogradilišta, Nikola Mikačić kaže da će sljedeći robot koji će se zaposliti u Brodosplitu najvjerojatnije obavljati bojenje broda na ležaju. Sve je u novcu. Planirali smo staviti robote na automatizirane linije mikropanela na kojoj zavaruje automat, a mogao bi i robot. Automat stoji 500 tisuća dolara, a robot između 700 i 800 tisuća, pa smo zaključili da će nam automatski stroj zasad biti dovoljan – kaže Mikačić. Još četiri robota dobro bi im došla na liniji ravnih volumenskih sekcija. U sektoru rezanja jedan je robot zamijenio 36 radnika, a brušenje nakon što robot izreže nije potrebno. Robotizacija u brodogradnji postoji, ali napreduje, kao i sva brodogradnja, puževim korakom.

Ulanik, naše najuspješnije brodogradilište, nema robota za zavarivanje, već samo dva za rezanje. Direktor investicija Uljanika, Valter Klobas kaže da se s obzirom na broj robota u brodogradnji ne može govoriti o robotizaciji, nego tek o njezinim začecima, iako perspektiva postoji. Imamo veliku potrebu za robotima zavarivačima zbog nedostatka radne snage, a ozbiljno razmišljamo o kupnji još dva robota u sektoru male predmontaže – kaže Klobas i objašnjava da sam robot može zamijeniti rad približno 25 radnika. Direktor investicija procijenio je da Uljaniku treba još šest do osam robotskih linija, a to bi ih ulaganje stajalo od četiri do pet milijuna eura. Tehnički direktor riječkog 3. maja, Kristijan Ivančić, kaže pak da robotizacija ima smisla tamo gdje je ekonomski isplativa. Roboti su, kaže, primjereni linijskoj proizvodnji. Riječko brodogradilište ima jednu robotsku ruku za zavarivanje i jednu robotsku liniju za rezanje profila. Ivančić dodaje da je robotizacija isplativa u brodogradilištima koja proizvode 50 ili 60 brodova na godinu, poput onih azijskih, dok je za brodogradilišta koja proizvode pet brodova na godinu, poput riječkoga, automatizacija možda ipak isplativije rješenje. Kako god bilo, sredinom 2006. godine roboti su u brodogradilištima još prije želja nego stvarnost. Ipak, bez robotizacije dugoročno im je budućnost upitna.

Domagoj Vričko, glasnogovornik te institucije koja bi se trebala baviti provođenjem reformi u industriji, zbrojio je loše kategorizirane podatke Državnog zavoda za statistiku i rekao da Hrvatska ima 361.685 tisuća ljudi zaposlenih u industriji, objašnjavajući kako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama Ministarstvo nije dužno dati taj podatak, jer nije službeno u njegovoj nadležnosti. Slijedom takve argumentacije, uopće nije čudno da nitko u državi ne broji robote, kad je teško izbrojati i ljude. Uglavnom, da bi Hrvatska dosegla stupanj robotizacije Češke, lidera među tranzicijskim zemljama u robotizaciji, trebala bi imati 434 industrijska robota. Češka je prema podacima UN-a za 2003. godinu imala 12 robota na 10 tisuća zaposlenih u industriji, a ukupno je te godine imala 1.445 robota. Hrvatske ne trebala težiti da dosegne Češku, ali svakako mora težiti tome da se uključi u svjetske statistike. Slovenija, primjerice prijavljuje da je na kraju 2004. godine imala 391 robota.

Hrvatski rekorder po broju robota iz našeg istraživanja tvornica je autodijelova PPC Buzet d. o. o. u vlasništvu slovenskoga Cimosa, u čijim pogonima radi njih 15. Njemački IMC Group, u čijem je vlasništvu tvornica opeke Cerje Tužno ima 5 Fanucovih robota, a njihov konkurent, Wienerberger Ilovac, iz Karlovca ima 3 robota istog proizvođača. HS Produkt, karlovačka tvornica oružja, ima jednog robota, a tvrtka AD Plastik iz Solina u zagrebačkom proizvodnom pogonu ima 2 robota.

Direktor proizvodnje PPC Buzeta, Romeo Božić, kaže da je tvornica koja sklapa autodijelove prvog robota nabavila 1995. godine, a robotizacija je započela 2003. godine. Vrijeme isplate jednog robota u našoj je branši godina dana. Robot zamjenjuje pet radnika, a vijek trajanja mu je sedam godina tijekom kojih zamijeni troškove rada približno 35 ljudi – kaže Božić te otkriva da buzetski pogon koji svi stanovnici kraja nazivaju ‘čudom robotike’ u iduće dvije godine nabavlja još između 5 i 10 novih robota. Većinu sadašnjih robotskih radnika u Buzetu proizveo je švedski ABB, a nove će tvrtka nabaviti od japanskog Fanuca. Upravo je autoindustrija rasadnik robotizacije, a činjenica da Hrvatska u tom procesu zaostaje može se objasniti i time što u nas autoindustrija nije dovoljno razvijena.

Iako Podravkin i Coca Colin robot rade u proizvodnji, njihovi kapaciteti nisu dokraja iskorišteni, pa se može reći da su prije reklamni primjeri nego pravi ‘šljakeri’. Pripovijest o industrijskim robotima u Hrvatskoj, na neki je način i komična. Jedan od zaključaka našeg brojenja spomenutih robota jest i taj da robotske ruke japanskog proizvođača Fanuca, svjetskog lidera u tom biznisu, od kojih po jedne imaju Coca-Cola Beverages Hrvatska i Podravka u biti rade u Marketingu, iako im je nadređen direktor Proizvodnje. Roboti su u nas prije prisutni kao reklama jer njihovi kapaciteti, iako korisni, zbog prirode naše industrije nisu dovoljno iskorištivi. Tako, primjerice, cijeli koncern Agrokor nema nijednog robota, dok su nam iz Lure poručili da imaju samo visoko automatizirano skladište. Industrije poput prehrambene i duhanske, koje su u hrvatskoj proizvodnji na vodećem mjestu, po tehnološkom su napretku sklonije modernijim oblicima automatizacije nego robotizaciji. To je jedan od razloga zašto masovnija robotizacija domaćih industrijskih proizvodnja nije realna. Jedno od najmodernijih automatiziranih postrojenja uvodi Adris Grupa u novoj tvornici u Kanfanaru, no to zapravo nisu roboti jer strojevi potrebni takvoj industriji imaju tri slobodne osi. Direktor investicija Adris Grupe, Damir Vandelić, objašnjava da bi u kategoriji robota kanfanarske tvornici eventualno mogli biti zanimljivi viljuškari bez čovjeka, koji bi pak, s obzirom na količine kojima treba manipulirati, čak bili funkcionalniji u, primjerice, Konzumu.

Podravka je prije tri godine nabavila jednu Fanucovu ‘ruku’ koja radi u proizvodnji Vegete i Podravka jela, a u kompaniji ocjenjuju da u dijelu tehnologije, u kojemu koriste svog robota, on nema nedostataka, a prednost mu je više nego očita. Robot zamjenjuje velik broj radnika koji su radili na pakiranju vrećica juha i Vegete u transportne kutije. Broj radnika u Podravki, zahvaljujući samo jednom robotu, smanjen je za 30 posto u cjelokupnom procesu, a gotovo su svi nekvalificirani poslovi postali višak. Podravka, kažu u kompaniji, mora i hoće nastaviti s uvođenjem robotizacije u tehnološke procese jer smatraju da postoje sve pretpostavke za to u mnogim proizvodnjama unutar sustava tvrtke.

Roboti umjesto radnika obavljaju monotone radne operacije velikom točnošću i sigurnošću. Coca-Cola i Fanucova ‘ruka’ je, ako ćemo se šaliti – izvoznik za Sloveniju. Posao robota je, objašnjava direktor Proizvodnje Drago Pišonić, preuzimanje praznih plastičnih boca s trake pomoću posebnog alata koje zatim prenosi nekoliko metara dalje i slaže na hrpu. Te prazne boce zatim putuju za Sloveniju gdje se pune za tamošnje tržište. Objektivno smo na mjesto robota mogli staviti i neki drugi stroj, a kako je kupljen još 2000. godine, ne znam koliko je stajao – kaže Pišonić dodajući da je Coca-Cola i Fanucova ‘ruka’ korisna jer radi i vikendom. Budući da taj robot nije preopterećen poslom, a radni vijek mu je gotovo 50 tisuća radnih sati, može se zaključiti da će robot u Coca-Coli imati mnogo dulji radni vijek od svojih kolega ‘zaposlenih’ u autoindustriji gdje se mnogo više troše.

Neke naše industrije nisu niti bliže ozbiljnoj robotizaciji. U Tvorničkoj olovaka Zagreb direktor Proizvodnje, Branko Iveković, kaže da bi sa strojevima iz 80-ih mogli proizvoditi 80 milijuna olovaka, dok trenutačno proizvode 25 milijuna olovaka godišnje. U TOZ-u imaju i zanimljivu robotsku mašinu koja zasigurno ne spada u robote prema svjetskim kriterijima, ali kažu nam, prizvod je jedne hrvatske tvrtke i funkcija joj je montiranje plastičnih tuba balzama za usne koje se sastoje od pet dijelova. ‘Robot’ iz TOZ-a ne smije se slikati, jer tvrtka koja se bori za opstanak ne želi da joj netko ‘ukrade ideju’. I Elka kabeli imaju robota, no on je star 12 godina. Krešimir Škeljo, direktor Razvoja Elka kabela, kaže da je njihova robotska mašina funkcionalna, a posao joj je da prema programu uzi ma i donosi različite boje žica koje se zatim spajaju u određenu vrstu kabla. Nešto modernije Elka kabelima, kaže Škeljo trenutačno nije potrebno.

Prema riječima profesora na FER-u, Zdenka Kovačića, u Hrvatskoj se robotikom uvijek više bavilo na akademskoj razini, pa tako ekipa znanstvenih istraživača s FER-a surađuje s talijanskim kompanijama. Radimo na inteligentnim sustavima vida za nadzor i vođenje manipulatora koji ispituju cijevi parogeneratora u nuklearnim elektranama, a za talijansku tvrtku Sitek naši istraživači programiraju kretanje većeg broja viljuškara bez čovjeka za skladišta – kaže Kovačić.

Koliko su roboti u razvijenim zemljama već poznati radnici svjedoči Nijemac, Michael Renz, suvlasnik IMC Grupe, koji o robotima posebice Fanucovima, priča s velikim oduševljenjem. Da bi robot bio isplativ, proizvodnja mora imati tržište i određene količine. Primjerice, u našoj tvornici u istarskom Čerovju proizvodi mo 12 milijuna cigala na godinu i tamo se ne isplati uvesti robota, ali to bi postalo isplativ kad bismo proizvodnju podigli na 18 milijuna cigli. Također, robot će se isplativiti bude li cijena radnika rasla – kaže Renz, objašnjavajući da roboti u proizvodnji opeke danas ne zamjenjuju u toj mjeri ljude koliko stare tehnologije.

U Wienerbergeru Ilovac smatraju da je zbog specifičnosti njihova proizvoda, a bave se proizvodnjom opeka, neprimjereno i deplasirano utjecaj robotizacije proizvodnje na konkurentnost poduzeća izraziti brojkom, bilo da je riječ o koeficijentu, postotku ili nekoj drugoj veličini. Roboti su u karlovačkoj tvornici preuzeli za ljude najteže i po zdravlje najpogubnije poslove, a istodobno je postignuta besprijekorna točnost u obavljanju poslova. Smanjeni su interni troškovi proizvodnje. Tri su robota zamijenila 24 radnika s poduljim radnim stažom i načetim zdravljenjem. Robote možemo reprogramirati i prilagoditi vrsti blokova opeke ili stropnih elemenata jer mogu ‘prepoznati’ 25 različitih proizvoda – kaže Velimir Gojnić. Međutim, teškoća je bilo u nedostatku adekvatne stručne radne snage za rad s novom digitalnom tehnologijom. Ljudi s takvim znanjima nema u Karlovcu. Treba nam elektroničar s višom školom i poznavanjem robotike, ali i opekarske tehnologije, pa smo ljudje sami obućavali za rad s robotima – objašnjava Gojnić. Sva tri robota, karlovačke tvornice proizvod su japanskih Fanucu, a rade na trima pozicijama: u oblikovanju sivih blokova, u slaganju sivih sušenih blokova na vagone i na slaganju pečenih blokova na palete prije omatanja u foliju.