Novi trend u ekonomskoj teoriji: Istraživanje zadovoljstva

Anketa provedena među američkim studentima pokazala je da će većina između dviju ponuđenih država izabrati živjeti u siromašnijoj, ali u kojoj će oni imati više od drugih.

Što je zajedničko zadovoljstvu i ekonomiji? Ili, preciznije rečeno, što ekonomisti imaju s proučavanjem sreće? Donedavno se smatralo da je sreća isključivo u domeni psihologije, no sada se smatra legitimnim, pa čak nužnim objektom proučavanja i ekonomista. Nekoliko ‘sretnih’ ekonomskih teoretičara koji se bave ovim područjem tvrde da je došlo do revolucije u znanstvenoj percepciji, a s vremenom će se to dogoditi i u ekonomskim politikama. Ipak, mnogi im još uvijek ne vjeruju i gledaju na njihovo istraživanje kao nešto isforiranog, smatrajući da se ekonomisti trebaju baviti osnovnim problemima ekonomije.

Takvo je stajalište, primjerice, Irwina Stelzera, utjecajnog neokonzervativnog ekonomista, koji vjeruje da je riječ naprosto o trendu. Donekle je opravdano, kaže on, uključiti eksternalije poput zagađenja u trošak rasta, ali je budalaština pokušavati izmjeriti sreću. Sreću ili zadovoljstvo nitko ne može jamčiti, a sada se pokušava čak i pravno regulirati. Paul Dolan, šef Centra za dobrobit u javnim politikama na Sveučilištu u Sheffieldu, priznaje da se istraživanja o sreći još doživljavaju kao luckast dio ekonomije, s nejasnim podacima, ne čvrstim i jasnim poput BDP-a, inflacije, nezaposlenosti. No je li sreća luksuz kojemu valja posvetiti pozornost tek kada se inflacija zauzda, a BDP postane visok?

Znanstvene discipline poput neurologije, evolucijske biologije i psihologije rasle su istodobno s ekonomijom, svaka se dalje razvijala svojim smjerom, no ponegdje su se i susrele. Psihologija je tako ušla u ekonometričke jednadžbe, s uvidom i zahtjevima za koje ekonomisti vjeruju da mogu pomoći u razrješavanju čisto ekonomskih problema. Nobelova nagrada za ekonomiju 2002. godine dodijeljena je psihologu Princetona, Danielu Kahnemanu, za ‘rad koji je inspirirao novu generaciju znanstvenika u ekonomiji i financijama da obogate ekonomsku teoriju korištenjem uvida kognitivne psihologije u intrinzične ljudske motivacije’. David Blanchflower s Dartmouth Collegea, dugotrajni istraživač sreće (koji je pokušavao izračunati monetarnu vrijednost seksa) uskoro će se pridružiti Monetarnom odboru Engleske banke. Oba ova događaja sugeriraju određeno službeno priznanje zagovornika istraživanja sreće u sklopu ekonomije.

Većina ekonomista, za ili protiv sreće, slažu se u tri stvari. Prvo, da postoji konsenzus u vezi s najboljim načinom vođenja tržišne ekonomije, što ostavlja ekonomistima vremena i prostora da istražuju druge stvari. Drugo, golema količina novih, sada dostupnih podataka daje informacije o životnim stilovima, preferencijama i subjektivnim osjećajima potrošača, a mogu se i vrlo brzo obraditi i analizirati. Treće, apetit javnosti za takvim informacijama sad je mnogo izostreniji nego ikad prije.

Charles Murray, poznatiji po kontroverznoj knjizi iz 1994., The Bell curve, koja je dovela u vezu IQ i rase, jedan je od pionira u ovom području s knjigom In pursuit of happiness and good government iz 1988. godine, uz Richarda Easterlina sa Sveučilišta Južne Karoline koji je, dovodeći u vezu sreću i ekonomiju, 70-ih godine prošlog stoljeća bio posve usamljen. Tek je 90-ih rad ovih ranih pionira prerastao u pokret. Andrew Oswald, često citirani istraživač sreće, profesor ekonomije na Sveučilištu Warwick, organizirao je konferenciju o sreći na London School of Economics 1993. godine. Predavanje je održao pred gotovo praznom dvoranom, njegovi kolege mislili su da je poludio – gotovo nitko nije došao. U ožujku ove godine na simpozij na temu sreće u ekonomiji, koji je organizirao zajedno s Easterlinom, došli su sudionici iz cijele Amerike i Europe.

Na stranu puka znatiželja, daje li ova grana proučavanja ozbiljniji doprinos ekonomiji? Adair Turner, bankar koji je vodio britansku Komisiju za mirovine, otkriva da je koristio rezultate istraživanja sreće u svom radu u komisiji, jer su mu ponudili odgovor na pitanje kako ljudi zaista razmišljaju i što ih zapravo čini sretnima. Ekonomisti su prije, kaže Turner, pretpostavljali da je odlučivanje racionalno, ali u stvarnome svijetu odluke vrlo često nisu racionalno motivirane. Ljudi odlučuju mahom pod utjecajem onoga što znaju, onoga čemu vjeruju i trenutka u kojemu donose odluku. Koristeći upravo takve spoznaje u Komisiji za mirovine shvatili su na koji način ljudi donose odluke o štednji.

Možda je najutjecajniji među istraživačima sreće Richard Layard, ekonomist na London School of Economics, čiji je rad o negativnom porezu na prihod utjecao na Gordonu Browna, britanskog ministra financija, u njegovu kreiranju programa protiv siromaštva. Proučavanje sreće je sada njegov osnovni akademski fokus. Prošle godine objavio je Happiness:lessons from a new science, knjigu koja teži postaviti ljudsku sreću u središte zanimanja izmještanjem kvantitativnog pristupa ranijih generacija ekonomista. U nizu predavanja u ožujku 2003. godine na temu sreće Layard je tvrdio da je novi rad označio epohalni razlaz s tradicionalnim utilitarizmom Jeremyja Benthama, koji je smatrao da svi osjećaju sreću na isti način, ali i s ekonomijom 20. stoljeća Lionela Robbinsa i ostalih, koji su ekonomiju doživljavali kao znanost usredotočenu na racionalne izbore u svijetu nestašice. Sada, tvrdio je Layard, s probojima na području psihologije i antropologije, ljudi se mogu posvetiti maksimiziranju osobne i društvene dobrobiti.

Najčešći zaključak među istraživanjima sreće jednostavna je maksima: više novca čini te sretnijim – ako si siromašan. Ukazujući na podatke prikupljene iz siromašnih i bogatih zemalja, Layard tvrdi da jednom kad zemlja dosegne 20.000 dolara BDP-a, njena razina sreće postaje neovisna o prihodu po glavi stanovnika. Za siromašnije zemlje postoji jasan efekt prihoda na sreću… kad si na rubu gladi, prihod je zaista bitan. No, tu je i čisto psihološki element – ljudi su zavidni: čak ako u bogatim zemljama ljudi nisu sretni samo zato što imaju više, sretni su zato što imaju više od drugih. Povišica, drugim riječima, mnogo je slada ako je vi jedini dobijete. Zanimljiv je u tom smislu pokus izveden među američkim studentima, koji je pokazao da će birajući između dviju država u kojima bi mogli živjeti ‘radije biti siromašniji sve dok imaju više od drugih ljudi’. To vrlo standardno otkriće poništava dobitke od porasta prihoda.

Layard je istraživao i učinke depresije u onih koji se ne smatraju klinički depresivnima i obično ne primaju, pa i ne traže, pomoć. Uvjerio je britansku Vladu da pokrene pilot-program terapija za takve ljude, tvrdeći (na utilitarističkim temeljima) da takva dramatična stanja nesreće smanjuju produktivnost cijelog društva.

No ostaje jedan veliki problem – kako definirati tako subjektivno stanje poput sreće? Nije li prilično različito od osobe do osobe, ili barem od kulture do kulture? Istraživači sreće odbacuju nadmudrivanje, tvrdeći da svako ispitivanje sreće ili zadovoljstva pokazuje iste uzorke bez obzira na osobe i kulture iz kojih potječu. Prema njima, nije cilj promicati autoritarizam radosti, nego otkriti što vodi sreći. Ovo, ipak, nije dovoljno da zadovolji skeptike, pogotovo ekonomiste konzervativne provenijencije, poput Stelzera i Murraya, koji na pokret gledaju kao na blago preruseni socijalizam. ‘Stvari koje sam dosad vidio na tu temu odnose se na, rekao bih, europsku verziju sreće’, kaže Murray. To jest, svrha života jest da bude što lagodniji. Otpriške, zemlja koja ima najduže praznike najbolja je. Ekonomisti se zapravo ne pitaju što zaista konstituira zadovoljavajući život? Kad postavite to pitanje, ljudi obično odgovore da je to njihovo zanimanje, obitelj ili zajednica. Stoga je konsenzus među istraživačima sreće upravo to – obitelj, prijatelji, posao i zajednica često su najvažnije stvari u životu. Je li, prema tome, potreban napor ekonomske teorije da otkrije tako očitu istinu? Možda nije, ali može odigrati značajnu ulogu u izračunavanju implikacija na ekonomsku strategiju. Svjesno ili ne, marketing se uostalom odavno služi upravo tim saznanjima.