Zvati se Kubrick fenomenalan je mali film. Od onih koji vam osvježe dan. Smiješan i tragičan u isto vrijeme, ali nikad maliciozan. Priča je intrigantna, temeljena na istini, ali prilično stilizirana za platno. Alan Conway psihički je bolesnik i homoseksualac koji se predstavlja kao Stanley Kubrick, i to mu fenomenalno uspijeva. Ni činjenica da je očiti homoseksualac i da izgleda poput sirotinja nije spriječila mnoge da u to povjeruju, i to i iz svih društvenih slojeva. Conway prije svega iznuduje materijalnu i seksualnu korist od svojih žrtava, ali i svojim mentalnim problemima daje stanovitu psihičku zadovoljstvu. Montaža i režija iznimno su dinamični, dok se jedini prigovor može staviti na ponešto neujednačeni ritam, što se opet može opravdati strukturom priče, koja zahtijeva vrc kavi početak i nešto tužniji drugi dio. Zanimljivo je spomenuti da su i redatelj i scenarist, Anthony Frewin, radili neke projekte s Kubrickom, uglavnom kao asistenti.
No, film je prije svega priča o nevjerojatnoj ljudskoj naivnosti. Čovjek koji uopće ne nalikuje dotičnom redatelju, izgleda kao klošar, ne zna praktički ništa o Kubrickovu radu i preglumljuje svoju ulogu bez problema je sve uvjerio da je upravo on slavni redatelj. Ima li granice ljudskoj naivnosti? A opet, pitate se, biste li vi nekoga tko za sebe tvrdi da je, primjerice, Stanley Kubrick, a koga niste nikad vidjeli, tražili da vam pokaže osobnu iskaznicu? Upravo kraj filma fantastično simbolizira odbijanje društva da se suoči s jednostavnom činjenicom da ih je notorni prevarant sve napravio budalama, pa tako psihijatri izrađuju velike studije o njemu, novine mu plaćaju intervjuve i na kraju ga šalju u vrhunski i skupi sanatoriji. John Malkovich srce je i duša filma i cijela stvar počinje i završava na njemu, a on je apsolutno fenomenalan. U svakom trenutku pogađa svoj lik i situaciju u kojoj se nalazi, voli ga ali i žali.
