Kaiser s nogometnih terena jednako je uspješan u vođenju Svjetskog prvenstva

Jedan od svega dvojice ljudi na svijetu koji su bili svjetski nogometni prvaci i kao igrači i kao treneri, vrlo se dobro snašao i u poslovnom svijetu. Od Bayerna je stvorio sportsko-poslovnog diva, a Njemačkoj je praktično donio ovogodišnji Mundijal.

Nadjenuli su mu mnoge nadimke, ali jedan će ostati vječno upamćen – Kaiser (car). Kao igrač osvojio je sve što se može zamisliti, da bi potom bio slično uspješan i kao trener. Riječju, bio je svjetski prvak i kao igrač i kao trener. Bio je kapetan njemačke reprezentacije koja je osvojila Europsko i Svjetsko prvenstvo; doveo je minhenski Bayern do tri uzastopna Kupa prvaka i Svjetskog kupskog kupa; u domovini je proglašen najboljim nogometašem 20. stoljeća.

Rođen nekoliko mjeseci nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata u porušenoj i osiromašenoj Njemačkoj, Franz Beckenbauer odrastao je u obitelji skromnoga poštanskog službenika. Od malih je nogu pokazivao natprosječnu inteligenciju i vještinu u raznim aktivnostima. Neka postarija gospoda iz susjedstva Beckenbauerovih primijetila je o malom Franzu: – Bude li ušao u vojsku, dogurat će do generala; posveti li se znanosti, bit će novi Einstein. Beckenbauer je pak izabrao nogomet i u njemu postao – Kaiser Franz.

Obnova ili gradnja novih njemačkih stadiona odvijala se pod njegovim nadzorom, ali to je bio tek djelić obveza predsjednika Organizacijskog odbora. Osim po titulama i medaljama, pamte ga po stilu i eleganciji. Beckenbauer se ne misli umiroviti kad 9. srpnja završi golemi projekt na čijem je čelu bio. Nakon Svjetskog prvenstva, ambicija mu je natjecati se za mjesto predsjednika Fife ili Uefe.

Tko bi drugi nego Beckenbauer bio tvorac tako značajne taktičke novosti kao što je uloga ofenzivnog čistača, libera! Počeo je trenirati nogomet s devet godina u malom klubu München 1906, a kad je kao 12-godišnjak bio na putu prelaska u slavniji Münchenu 1860, potukao se s jednim juniorom toga kluba i iz inata odabrao Bayern. U to je doba Bayern bio skroman minhenski klub, koji čak nije bio uključen u prvu postavu jedinstvene nacionalne lige, Bundesliga, utemeljene 1963. godine. No, zahvaljujući Beckenbaueru, Bayern će kraj šezdesetih dočekati kao vodeći njemački klub! Kao junior, Beckenbauer je igrao na mjestu centarfora ili lijevoga krila, zabijajući stotinjak golova u sezoni, a kad se Bayern 1964./65. izbio za skok u prvu Bundesliga, nastupao je kao lijevo krilo. Ubrzo je prepoznat njegov smisao za organizaciju igre, pa su ga treneri prebacili u sredinu terena, gdje mu je utjecaj bio još veći.

U razvoju Beckenbauerova kao igrača veliku je ulogu odigrao hrvatski trener Zlatko Ćik Ćajkovski, čiji je stil rada u Bayernu Franz opisao ovako: – Tijekom treninga dvadesetak igrača stoje kao ukipljeni, a oko njih skakuće Ćajkovski s debelim nogama i velikim trbuhom. Legendarni je Ćajkovski shvatio veličinu mladog Bavara, pozvao ga je u stranu i rekao mu da ga čeka velika budućnost. Bio je u pravu, jer godinu dana nakon profesionalnog debija za klub, Beckenbauer je dobio poziv u reprezentaciju glasovitog izbornika Helmuta Schona, i to za presudni dvoboj kvalifikacija za Mundijal 1966. godine protiv Švedske. Njemačka je u Stockholmu pobijedila s 2:1, a Beckenbauer je bio među najboljima na travnjaku.

• Nakon prve utakmice u reprezentaciji, bio sam umoran, toliko umoran kao da sam trčao maraton. No, bio sam sretan svakom žilicom svoga tijela – izjavio je u jednom intervjuu.

U nogometnu su povijest ušli brojni dvoboji Zapadne Njemačke i Engleske, koji su započeli na Svjetskom prvenstvu te 1966. godine. Beckenbauer je unatoč pozadinskoj roli zabio četiri pogotka tijekom prvenstva, dok je u finalu na Wembleju imao nezahvalan zadatak čuvanja najsnažnijega domaćeg igrača, Bobbyja Charltona. Englezi su slavili pobjedu 4:2, zahvaljujući i spornom, nikad dokazanom trećem pogotku Geoffreyja Hursta, pri kojemu lopta možda jest, a možda i nije prešla crtu gola. Beckenbauer se obraćajući se tisku nije osvrtao na suca, nego na svoju izvedbu.

• Izgubili smo to finale zato što je Bobby Charlton bio malo bolji od mene – rekao je.

Prije nego što je Bayern 1969. godine prvi put nakon rata postao prvak Njemačke, Beckenbauer se iz veznoga reda premjestio na mjesto posljednjeg čovjeka obrane, osmislivši revolucionarnu ulogu libera širokog opsega djelovanja. On bi, uvijek uspravna držanja i uzdignute glave, suvereno iznosio lopte iz svoga kaznenoga prostora, prodirući duboko u protivnički teren.

U Bayernovu je dresu bio jednako uspješan i klub je godinama boravio na njemačkome i europskom vrhu, dok je sam dvaput progašen najboljim europskim nogometašem u prestižnoj anketi France Footballa. Na nagovor drugog velikana, Pelea, 1977. godine pridružio se skupo plaćenoj družini New York Cosmosa, čija je misija bila popularizacija nogometa u Sjedinjenim Državama. I u SAD-u je Beckenbauer uspio dodirnuti stjecati zlato: Cosmos je u njegove četiri sezone tripot postao prvak Amerike. Nakon 1980. godine, igrao je još dvije sezone u Hamburger SV-u te jednu, oproštajnu, u Cosmosu, povukavši se kao jedan od najuspješnijih nogometaša svih vremena.

Ako je to i bio kraj Kaiser-a kao nogometaša, odmah je rođen Kaiser-trener. Kad je zbog lošeg nastupa Nijemaca na Europskom prvenstvu 1984. godine smijenjen blijeđi Jupp Derwall, Savez (Fussballbund) imenovao je Beckenbauera za njegova nasljednika, no ovaj nije imao formalnih kvalifikacija te nije smio voditi momčad ni prema državnim ni prema međunarodnim propisima. Netko je u Savezu došao na spasonosnu ideju: izmišljena je funkcija Teamchefa (vođe momčadi) i ‘prikvačena’ Beckenbauera, a za formalnog trenera postavljen je kvalificirani Horst Koppel. Iako mu je povjereno vođenje, prema njemačkim kriterijima, tek prosječne momčadi, čiji su najbolji igrači pritom bili ozljedjeni, Kaiser je svojom karizmom nadahnuo momke da dosegnu ništa manje od finala protiv Maradone Argentine i osvoje drugo mjesto! Četiri godine kasnije, Beckenbauer je s mnogo boljim sastavom otišao do kraja, svladavši na putu do svjetske kruna, među ostalim, i stare neprijatelje Nizozemsku, Englesku i Argentinu. Nije smetalo ni to što je finale Njemačke i Argentine bilo najgori kad odigrano: Beckenbauer je osigurao besmrtnost postavši prvi Euroliganin s naslovima svjetskih prvaka u ulozi igrača i selektora. U svijetu, osim njega to je postigao još jedino Brazilac Mario Zagallo.

Nakon triumfalnog prvenstva u Italiji, Beckenbauer se prekvalificirao u klupske trenere i u jesen 1990. godine prihvatio je ponudu tadašnjeg moćnika francuskog nogometa, Bernarda Tapiea, da preuzme momčad njegova Olympiquea iz Marseilla, ali suradnja dviju snažnih osobnosti nije funkcionirala zbog drastičnih razlika u temperamentu. Za samo nekoliko mjeseci Beckenbauer i Tapie shvatili su da njihov ‘brak’ neće biti djelotvorni, pa se Car vratio u Njemačku i zasjao u uredskom prostoru Bayerna. Kombinacija Beckenbauer – Bayern još se jednom pokazala uspješnom, jer je Kaiser svojim istaknutim smislom za posao povlačio inteligentne poteze u smjeru jačanja Bayernova branda i momčadi.

Prije nego što će zasjeti u predsjedničku fotelu, Car će interventno uskočiti na trenerku klupu i osvojiti s Bayernom vrlo uzbudljivo prvenstvo 1994. godine, dokazavši još jednom čudesnu sposobnost osvajanja naslova. I kao predsjednik Bavarača nije se ustručavao miješati u trenerski posao, pa je u proljeće 1996. godine napravio smijenjenje Otta Rehhagela, tobože zbog neuspjeha u utrci za naslov državnog prvaka, a zapravo se osobno okitio jednim klupskim trofejem koji mu je dotad bio izmaknuo u igračkoj i trenerskoj karijeri – europskim Kupom Ufe. Nakon što mu je Rehhagel bio sve pripremio, Kaiser ga je izgurao s klupe i sam poveo Bayern u finale protiv izrazitog autosajdera, francuskog Bordeauxa. Tri tjedna nakon toga, jednom je rukom grlio kapetana Lothara Matthausa, a drugom pokal Ufe, prikazujući se kao tvorac uspjeha koji je zapravo pripao drugome.

Franz Beckenbauer ima izvanbračnog sina Thoma sa, zatim sinove Michaela i Stefana s prvom ženom, Brigitte Wittmann te dvoje djece Joela Maximilana (6) i Francescu Antonie (3) s trećom suprugom, Heidi Burmeister. Do 2004. godine bio je u braku sa Sybille Weimer, koja mu je bila druga žena, a živio je i s fotoreporterkom Diane Sandmann.

Vrativši se u predsjedničku fotelu, nastavio je s bivšim suigračima, Ulijem Honessom i Karl-Heinzom Rummeniggeom, jačati bavarski klub, stvorivši tijekom idućih godina ‘čudovišnu’ sportsko-poslovnu mašineriju kojoj u Njemačkoj nema ravne, a koja izvršno kotira i u Europi. Nije neobično da je za vrijeme Beckenbauerove ‘vladavine’ Bayern stekao nadimak FC Hollywood – zbog brojnih zvijezda koje nose dres te momčadi. Beckenbauer je 1998. godine, još kao Bayernov čelnik, izabran za potpredsjednika Fussballbunda, s glavnim ciljem lobiranja za njemačku kandidaturu za organizaciju Svjetskog prvenstva 2006. Nadmetanje za dobivanje organizacije bilo je tijesno i naporno, a povremeno i nabijeno gorčinom. Glavni su protukandidati Nijemcima bili Engleska, zato moramo iskoristiti – objasnio je Kaiser svoju ulogu.

Beckenbauer svoju veleposlaničku ulogu provodi ustrajno, posjećujući sve zemlje članice Fife, bilo da će njihove reprezentacije nastupiti na Svjetskom prvenstvu ili su otpale negdje putem. Pritom reklamira Njemačku, opisuje što je učinjeno s organizacijskoga i sigurnosnog stanovišta.

JAR i Maroko, a svjetska nogometna organizacija Fifa najavila je da će prednost dati nekoj zemlji izvan Europe, s obzirom na to da su se sva dosadašnja prvenstva održala u Europi i Južnoj Americi. JAR se iskristalizirao kao favorit, a kad su u prvoj rundi glasovanja Maroko i Engleska bili eliminirani, činilo se da će SP 2006. biti održan na jugu Crnoga kontinenta. Na kraju, samo je jedan glas presudio, i to u korist Njemačke, a Beckenbauerova se uloga u nagovaranju glasača da se opredijele za Njemačku na sva usta hvalila u domovini. Tako je Beckenbauer postao dio biznisa zvanog Svjetsko prvenstvo u trećoj važnoj ulozi – nakon igračke i trenerske.

Kada je imenovan predsjednikom Organizacijskog odbora SP-a, Beckenbauer je 2001. godine napustio ulogu predsjednika Bayerna, prepustivši je drugoj, mladoj klupskoj legendi, Karl-Heinzu Rummeniggeu, ali ostavši u kontaktu s Upravom i pomažući joj savjetom i utjecajem. Beckenbauer se pretvorio u najvažnijeg njemačkog ambasadora s vjerodajnicama za cijeli svijet.

• Svjetsko je prvenstvo kolosalna prilika da se predstavimo svijetu i reklamiramo Njemačku kao gospodarsku lokaciju. Ovakvu priliku nećemo dobiti u idućih 50 godina, pa je – Jamčimo najvišu razinu sigurnosti za sve sudionike unutar i izvan stadiona. Znam da su njemačke snage sigurnosti izvanredne i bit će dobro pripremljeni. Slogan našeg SP-a je ‘Vrijeme za sklapanje prijateljstava’. Uvjerem sam da na našim stadionima neće biti mjesta za huligane i da ćemo svjedočiti mirnom i ugodnom Svjetskom prvenstvu.

Osvajanje Svjetskog prvenstva 1954. u Švicarskoj diglo je cijelu njemačku naciju i, prema mnogim analitičarima, ubrzalo njemački poslijeratni preporod. Dvadeset godina kasnije, prvi Mundijal održan u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj bio je dodatni poticaj usponu Nijemaca na svjetski gospodarski vrh.

• Danas smo u mnogo povoljnijem položaju, ali najveća mi je želja da Svjetsko prvenstvo donese nešto cijeloj naciji, da bude katalizator za podizanje raspoloženja i za toliko potreban uzlazni trend.

Beckenbauer se ne misli umiroviti kad 9. srpnja završi golem projekt na čijem je čelu. Nakon Svjetskog prvenstva, ambicija mu je natjecati se za mjesto predsjednika Fife ili Uefe.

• Sve će ovisiti o odluci sadašnjeg predsjednika Lennarta Johanssona, najboljega kojeg je Uefa imala. No, bude li taj položaj slobodan za izbor 2007. godine, sigurno bih bio za nj zainteresiran – izjavio je nedavno.