Fišpaprikaš od lubina na hvarskoj terasi Bora-Bora

Način na koji Orcovi menadžeri vode Sunčani Hvar sasvim je primjeren i očekivan u državi u kojoj tvorci strategije ne prepoznaju razvojne potencijale svojih otoka.

Kako je trajekt vozio od Splita prema Hvaru, tako su mi na pamet, jedna za drugom, padale hrvatske razvojne strategije u posljednjih dvadesetak godina. Od onih iz posljednje faze komunizma kad je, uz poljoprivredu, u modi osobito bila ‘jadranska orijentacija’ s posebnim poglavljem ‘kako vratiti ljude na otoke’, do svježe Sanaderove i brzog Račanova odgovora. Kao što se već s trajekta vidi, na tom kratkom potezu, ljudi nisu vraćeni na otoke. A što se ide dalje od Hvara ljudski element na otocima biva sve rjeđi. Strategija je, dakle, ostala u ladici. Ali, koliko god danas arhaično zvučala ta ‘jadranska orijentacija’, tadašnji su stratezi imali jednu bitnu prednost u odnosu na današnje Sanaderove i Račanove: prepoznava- li su hrvatski razvojni potencijal i od njega napravili razvojne prioritete.

U Sanaderovoj se razvojnoj strategiji vidi da su je pisali obrazovani činovnici i analitičari, poligloti koji su pročitali mnogo razvojnih elaborata i dokumenata Europske komisije, koji su vješti kompilatori i mogu uvijek od desetak tuđih dokumenata napraviti jedan svoj. I ta se kompilacija na prvi pogled doima vrlo sofisticirano. Ali nedostaje svijest o vlastitim potencijalima, jer toga u tim brojnim pročitanim elaboratima nema. I nedostaje vizija o razvoju tih potencijala. Toga također u tim elaboratima nema. Jer, oni nisu pisani za Hrvatsku. Dakle, nedostaje ono što čini samu bit razvojne strategije. Sve ostalo je sjajno: stope rasta velike, izvrsnost u svim područjima, ulaganje u obrazovanje, privatizacija brzim tempom…

Račanov brzi strateški odgovor je politički jak i na prvi pogled mnogima privlačan: revizija pretvorbe i privatizacije, smišljanje sankcija za one koji su se ilegalno obogatili, 100 tisuća novih radnih mjesta… Samo, tu nema ni ‘š’ od strategije. To je Račanova politička polemika sa Sanaderom, a donekle i sa samim sobom dok je bio premijer. U međuvremenu, posljedice nepostojanja razvojne strategije, odnosno njeno svodenje na prepisivanje s interneta ili prigodne političke floskule, mogu se vidjeti na primjerima. I u Hvaru. Ljudi nisu vraćeni, kao što je to predviđa- la stara ‘jadranska orijentacija’. Potencijal nije prepoznat. Toga na internetu nema. A nema ga ni u razvojnoj strategiji Finske ili Nizozemske. Privatizaciji hotelskog poduzeća Sunčani Hvar, okosnici hvars- kog turizma, dugo se odolijevalo, onako kao što to Račan voli i zagovara. I godinama ste mogli pratiti kako za toplih lipanjskih večeri vremenski direktor najljepšega gradskog hotela Palace uživa uz svoje piće u osami ‘svoje’ hotelske terase. Jer, gostiju nema.

Sad više nema takvog prizora. Vlada, ni Sanaderova niti Račanova, nije znala što bi s Hvarom kao niti sa ‘Sunčanim Hvarom’, njegovom razvojnom polugom, pa su ga nakon mnogo skandala prodali transparentno, najboljem ponuđaču Orcu. A Orco je u hotelijerstvu kompetentan koliko i autori hrvatskih razvojnih strategija u strategiji, dok ga razvojna strategija Hvara uopće ne zanima. Dakle, sad oni, nakon što su platili – uče. Stari su direktori, naravno, smijenjeni i dovedeni su novi menadžeri. Strani dakako, ali ne i kvalitetni. Domaći su tu uglavnom da služe za simbolične svote kako bi uz njih strani početnici za mnogo veće svote naučili posao, na vlastitim pogreškama. Mnogo još trebaju naučiti – da složiti sedmodnevni meni od tri jela ne znači ponavljati sedam dana ista tri jela, da sarma nije tipična dalmatinska hrana, da se od lubina ne pravi fišpaprikaš, da Bora-Bora možda nije najprikladnije ime hotelske terase u hvarskom hotelu, da gips ne može zamijeniti kamen, da postoji nešto što se zove povijest, što se zove mediteranska kultura i tradicija. Da očuvanje toga duha možda u startu nešto više stoji, ali se može i prodati bolje nego fišpaprikaš od lubina.

No ne treba biti iznenađen. Upravo je to razvoj kakav proizvode strategije s interneta i političke floskule o transparentnosti, sasvim primijeren i oče- kivan u državi u kojoj tvorci strategije ne prepoznaju razvojne potencijale svojih otoka ili svojih voda i nezagadene zemlje, već smišljaju kako u Hrvatskoj s polupismenim stanovništvom napraviti novu No- kiju. Da bi u međuvremenu postali – gledatelji paprikaša od jastoga.