Poslodavci vole mlade radnike. Oni ne troše novac za zdravstveno, energetički su, podložni i jeftini. Nije, dakle, čudno da su kompanije sretno kad se riješe skupih oldtimerima, koje potiču na odlazak izdašnim otpremnicama i mirovinama. No, autor Ken Dychtwald, zajedno s konzultantima za menadžment Tamarom J. Erickson i Robertom Morisonom, tvrdi da bi takav način razmišljanja mogao dovesti do znacajnih problema. Do kraja desetljeća kompanije bi se mogle naći u situaciji da očajnički pokušavaju zadržati radnike dijelom zbog pada nataliteta, a dijelom zbog nedostatnih vještina mladih i neiskusnih.
U svojim istraživanjima autori su ustanovili da zreli radnici često postižu veću razinu zadovoljstva u poslu, veću produktivnost, odanost i entuzijazam od svojih mladih kolega. Nadaje, manje je vjerojatno da će često mijenjati zaposlenja, ulaziti u egocentrične bitke s kolegama ili doživjeti izgaranje. Ono što oni žele jest smislen posao, priznanje iskustva i fleksibilnost koja će im dopustiti da reduciranju ili promijene odgovornošću potkraj svoje karijere.
No, među zaposlenima je najbrojnija i najzamirenija skupina tzv. sredovječnih radnika, onih od 35. do 55. godine života. Mnogi u ovoj skupini imaju frustracije kad im karijere zapnute i kad ne uspjevaju dalje napredovati pritiskom obvezama prema djece, a često i vlastitim starim roditeljima. Kada prođu razdoblje zaposlenosti odgojim djece pokušavaju ponovno pokrenuti karijeru. Kompanije na njih moraju računati, jer se novim zadacima i uvježbavanjem mogu oživjeti njihove poslovne, pa onda i životne putanje.
